Nova Evropa

pjesmu, ne bi kritičaru bilo ni od kakve koristi, jer Kranjčevićeva pjesma ima svoju pjesničku vrijednost samo po onome što je čisto pjesnikovo, Isto je i s Van Tigemovim prenošenjem stila, versilfikacije, osjećaja, Stil i versifikacija nijesu drugšo do pjesnikova osjećajnost koja izrazu dava lični akcenat, U stilu Geteovu odražavaju se pjesnikovi duševni pokreti, sa svim unutrašnjim prelijevima, i on je različit od stilova svih drugih pisaca, dok Danteov jedanaesterac, krepak i mjedeno zvučam, nije muzikalno harmonični jedanaesterac Arijostov, ni melanholično sladostrasni jedamaesterac Tasov (Tasso). Nepojmljivo je kako Van Tigem može da dovori o prenošenju osjećaj4! Kako se može da prenese ono danteovsko, šekspirsko, i Seteovsko, u čemu je i prava pjesnička vrijednost djela Dantea, Šekspira, i Getea? Osjećanja davaju pjesniku imdividualnu Недјобпопији, а individualna fizijočnomija je baš ono što se ne prenosi.

Što se tiče »ideja«, one mogu da se prenose, ali se prenose u svojoj apstraktnosti, lišene poetskih elemenata. Ideje u poeziji postoje na drugi način nedo u nepoeziji. Ivrdnja, da književna djela izviru iz osjećajnog života pisaca, ne znači još da književnici prestaju da budu misaona bića pri stvaranju, Dante je unio u svoju poeziju i svoja filozofska i svoja teološka uvjerenja. Kad u »Raju« prikazuje Beatriču, kako da kori što se je odviše zagšledao u njene oči:

Vincendo me col lume wd un 5огт1о, ella mi disse: »Volgiti ed ascolta, chč non pur mei miei occhi č paradiso,«

(Svladavajući me зјајет једлоб smiješka, ona mi reče: »Okreni se i slušaj, jer u mojim očima nije raj.)

On, u ovim stihovima, očituje i svoja osvjedočenja u postojanje Boga i raja {a ova su kod Dantea počivala na filozofskoj osnovi); ali filozofija je apsorbirana pjesničkim ushitom nad Beatričinom ljepotom iz kojedđa izranja njen lik, živ i danteovski konkretan, s onim »sjajem jednog smiješka« i s dobrodušnovragolastom opaskom, da u njenim očima nije raj. Ili još Jedan uvjerljiviji primjer: Gete je u »PFaustu« besumnje i mislilac, ukoliko da muči jedan čvrsto saznajni problem; nezadovoljam suhom shematičnošću racijonalizma, koji je tada vladao u Njemačkoj, naslućuje on jedan adekvatan, unutrašnji, način saznavanja, Ali on ne rješava problem, kako su to radili romantički filozofi, ne6o ostaje u nedoumici izmedju ova dva stava, iz čeda se radja tjeskobna atmoslera {dakle čisto osjećajno stanje) lutanja i traženja {osobito u prvom dijelu »Fausta«), koja se kondenzira u ličnosti cinički racijonalističkos Mefista i nemirnog Fausta. Problem »faustizma« — o kojem govori G, Hergešić nije književni problem, ukoliko je svaki takav lik determiniran

292