Nova Evropa

uvijek ugrožavati zdanje. Mi smo našoj državi udarili temelje na jednoj misli, odnosno želji: da smo jeđan narod. Ali nismo ništa činili, da od te misli, ili želje, ili mogućnosti, postane stvarnost. Naprotiv, sve smo tako radili kao da Srbi ı Hrvati, i uz njih Slovenci, nisu jedan narod; ili bar, kao da i ne postoji potreba, i uslovi i mogućnost, da postanu jedan državni narod, Onakav državni narod kakav Je, naprimjer, britanski (koji se sastoji od EnglezA, Škot4, i Velšan4). Dekretovanje ili isticanje »narodnog« jedinstva bilo bi apsurdno, dok se svaki Englez osjeća Englezom, svaki Škot Škotom, i Velšanin Velšaninom; a za opstanak i sreću Velike Britanije to nije ni potrebno. Ono pak što je potrebno, i što je dovoljno, jeste, da se svaki Englez, Škot, i Velšanin osjeća ravnopravnim članom britanske državne zajednice; đa osjeća, da mu је potreba i korist da bude i ostane članom te zajednice; i da zna i osjeća, da mu njegovo uže nacijonalno ili plemensko opredjeljenje nije nikakva zapreka da bude isto tako šospodarom kao i slugom u državnoj zajednici. Jednom sam pitao poznatog našeg prijatelja, Dra. Sitona-Vatsona: kako je do toga došlo, da su Škoti zapustili svoj a prihvatili engleski jezik? Odgovorio mi je smiješeći se: »Ne znam; biće zato što ih na to niko nije prinudjivao...«, Većegs dokaza o postojanosti jednoš narođa ne može da bude od osjećanja pripadnik4 odnosne zajednice. Ono što misle ili žele školovani ljudi, ili zainteresirani političari, o »jedinstvenom« narodu ili plemenima, nije važno ni odlučno. U zbrci teorija i krilatica, kod nas se zavelo i neko »integralno« ili čak »sintetičko« Jugoslovenstvo. Ja bih htio da propovjednici takovih pojmova zadju u naša srpska i hrvatska, i slovenačka, sela, da pitaju ljude jesu li oni »integralni« Jugosloveni, pa da mi kažu kako su ih naši seljaci pogledali.

Drugo, mi previdjamo, ili ne cijenimo dovoljno, teškoće koje dolaze uslijed toga što imamo dvije istorije i dvije vjere, Istorija igra veliku ulogu u razvitku naroda, a vjera možda još odlučniju i usudniju ulogu. Vjera ponekad jače razdvaja narode nego li što ih isti jezik spaja. Irci su davno izgubili svoj jezik, kao i Škoti; ali, zato što su Irci katolici, ostali su na vječnoj ratnoj nozi s Englezima, koji su protestanti, i nikada se nisu mogli priljubiti uz britansku zajednicu Engleza, ŠkotA, i Velšan4, Irci su mogli, kao i Škoti, uživati sve prednosti i koristi britanske zajednice, ali ih je u tome spriječila poglavito vjera, U slučaju Hrvata i Slovenaca sa jedne strane, i Srba, i poimence Srbijanaca, sa druge strane, različnost vjere igra isto tako važnu ulogu kao izmedju Engleza i Iraca. Kod nas katolička i pravoslavna vjera istovremeno znače dvije istorije, dvije kulture, dva različita naziranja na svijet, I sve to uprkos činjenice, da smo mi »jedan narod«! Od postanka Jugoslavije operiše se, u dobroj i zloj vjeri, sa narodnim »jedinstvom«; ali još nije

44