Nova Evropa

Novisad je, kako je poznato, još pre kraja prošloga veka prestao biti »Srpskom Atinom«, t. j. središtem srpske kulture i prosvete, Matica Srpska u njemu imala je vrlo odredjene pokrajinske zadatke, koji su se — još i pre Rata — sve jasnije ocrtavali; još više posle Rata. Danas, kad beogradski političari — Čak i oni iz opozicije — jednodušno osporavaju Vojvodini pravo i mogućnost bilo kakve pokrajinske samostalnosti, a sekundiraju im u tome »najugledniji Vojvodjani«, apsurdno je bilo tražiti od Matice Srpske (kako je to učinio, u ime beogradskih Vojvodjan4, Veljko Petrović, u »Politici« od 28, septembra 1930), da se »opredeli: da li namerava da postane savremena, velika ustanova, obuhvatajući celinu narodnu, ili još uvek želi da ostane manje-više patrijarhalna, da ne kažemo familijarna i ljubiteljska, institucija«., U doba kad su i najoduševljeniji Jugosloveni na srpskoj strani počeli govoriti i pisati o potrebi obnavljanja starih pokrajinskih ognjišta, i davali

lozinku »Natrag u pokrajinel!« — našao je pesnik Vojvodine zgodnim da predlaže premeštaj Matice Srpske »bliže središtu narodnoda tela«,.. Ali, Matičine skupštine poslednjih

godin4, a i opšti pokret u današnjoj Vojvodini, dali su najbolji odgovor na ovake loše inspirisane pozive; Matica se, očigledno, opredelila da ostane onde бде је, i gde joj je mesto, i da ostane ono što Je, i što jedino može 1 treba da bude: pokrajinska, vojvodjanska, ustanova. I teško da ima koga, čak i medju našim savremenim »nemačkarima« u Beogradu, koji bi još mislili na premeštanje Matice u Beograd; jer eto i u Vojvodjanskom Klubu se, kako smo videli, govori sada samo o »širem polju rada« — »kako bi Matičin rad bio što. plodniji i nesamo vezan za Novisad«.

Ali, iako niko više ne osporava potrebu sedišta Matice Srpske u Novomsadu, kao središtu za vojvodjansku nacijonalnu prosvetu i kulturu, ne čine nam se još razbistreni pojmovi o ulozi i zadacima samoga »Letopisa«, glavnog glasila Matice Srpske; i bojimo se, nakon svega što smo čuli, a što i inače znamo i vidimo, da se u tom pogledu ne snalaze potpuno ni dlavni činioci današnje Matice, poimence njen Sekretar i njen Predsednik, Dosadašnji urednik »Letopisa« (Dr, Nikola Milutinović), kako smo izneli, iako stvarno oseća potrebu i dužnost »Letopisa« da vodi više računa o Vojvodini i Vojvodjanima, ipak naseda onima iz Beograda, pa ističe naročilo nepokrajinski karakter »Letopisa« i njegova dosadašnjeg uredjivanja; a »članovi 1 prijatelji« u Beogradu, opet, saglašuju se — nakon izbora Vase Stajića za urednika »Letopisa« — »sa sadašnjim preuredjenjem ovog vojvodjanskog časopisa, u kojem su sada okupljeni pisci iz cele zemlje, bez obzira na pokrajine«. Doduše, dosad je izišla sveća jedna sveska »Letopisa« pod novim uredništvom {januar-februar 1936), u kojoj nalazimo kao saradnike skoro sve same Vojvodjane, i to one iz

126

SMOR un CS