Nova Evropa

oku, doživljavao gledanjem, iznenadjivao se pred svačim: doživio jezu španskog masiva, pritisak alpskoša kontrasta, liriku ftalijanskih ravnic4, irealnost Atike; osjetio čamu bregova i blaženu samoću na morima, toj velikoj pustolovini svojih predjaбизага; бједао Како se rastapa i gasne vidjeno, iskrsava nevidjeno, kad prestanu proporcije i medje u prostoru, kad slike postaju nevjerovatne priče i puke prevare, i kad se — konačno — impresije preoblače u zvukove, da bi uvijek u njemu živjele, »Ali ima Još nešto lepše od stvari u prirodi: to je sve ono što je ljudska misao dodirnula i ljudska lepota posvetila«, Tako i ekstatički dio gradova nije u ljepoti starih stvari: njihova je »tajna u evokacijama i sugestijama koje žive samo u trenutnom ludilu srca ...« A to srce stvari, »to Je most ka ljudskoj duši« ..,, A onda govor srca: »Moje tamno srce, to je deo svega«, što sve nije opet ništa drugo do pjesnikovo djelo: »Prostore sam prazne naselio sobom«,

i sve ima ritam moje žedne krvi, i sve mojih snova ima sfrasnu boju ,.. svet je samo ono koje u nas stane .,.. (»Himera«)

Smrt je jedina koju nismo izmislili; ali ni smrt nije svršetak:

I to zvučno srce kada jednom zaspe,

svoj bol otkucavši silnim ritmom svega,

meće biti strašnogz prestanka za njega:

u zvuk i u svetlost sve će da se raspe ,.. (»Srce«)

Sve je bilo i sve je već prije izrečeno. I, konačno, ne može da izostane ni nemilo priznanje: »I u meni samom koliko Je mene?...« (»Saputnici«). Ništavno je pjesnikovo ja, izidje li iz sklopa svega da samo podnese teret svoga bića, i individualizam pjesnikov nije ništa drugo do zrno u pijesku, list u šumi, zraka svjetlosti, val na vodi, rez u kamenu, kopča u lancu ...

Nije li onda odista obmana pjesnika u kome se, u čas usijanja, uspravi patetična gesta superijornosti: »I živim nad strahom i lebdim nad dobom«? Život mu je sazdan od takovih velikih i malih »himera«, Takva je i žena; ni ona ne može nikada da utiša njegovu glad srca, u svakoj misli boravi po jedna: »I ti beše samo sen nečije sene,,.,« Ni ona nije biće, neđo smisao: »Više zakon sveta nego zakon srca« {»Sıimvol«), Pjesnik je gledao efemerna zbivanja prirode i sudbine ljudi, prolazne akcente od jedne minute, ali je uvijek išao za cjelinom: »Po jednom ubogom stablu, u kakvom prašljivom pariskom skveru, oseća se listanje svih šum4 brazilijanskih, Po jednom glasiću ptice, čuju se sva jata na ekvatoru.« On je slušao jedinstvo prirode i tražio integralnost duha; Bog hrišćanstva progovorio je u dvojniku Hristovu na cvjetnim bregovima Asize, i taj je bio ljubav; ali je Partenon

277