Nova Evropa

praća svoj prevod — kao »slabi i nesavršeni odpečatak one visprenosti i krasote, koja se u ruskom podliniku blista« riječima: »Za moći savršeno poznati duh poetičeski slavnoga ovog muža, treba u originalu stihotvorenija čitati«,.. Iza ovih ргућ рпјеуода redaju se narednih Četrdesetih i daljih godina novi pokušaji prevodjenja Puškina obuhvatajući s vremenom i Puškinovu prozu. Medjutim, glavnu je pažnju srpskih prevodilaca i književnih krugova privlačio isprva, kako smo vidjeli, a i kasnije dugo vremena onaj dio Puškinove poezije koji je svojim sadržajem bio vezan za srpsku povijest {o Karadjordju i njegovoj kćeri); zatim za narodne pjesme Južnih Sloven4, koje je Puškin prevodio bilo izravno bilo iz poznate Merimčove mistifikacije (»Guzla«). Možda je ovo uopće bilo glavnim razlogom, da je Puškin srazmjemo tako rano prodro u srpsku književnost, te tamo bio obasut superlativima priznanja, iako su ga u to doba znali jedva po naslovima njegovih djela. Koliko je on stvarno bio nepoznat tadašnjim našim književnim krugovima, rječito govori činjenica, da časopis »Serbska pčela«, za najvećeg cvata Puškinove poezije, preporučuje srpskim pjesnicima kao najviši uzor Lomonosovljevu poeziju, služeći se za obavještavanje svojih čitača o ruskoj književnosti — još godine 1840! — vrelima iz druge i treće ruke, pretežno njemačkog porijetla, Srbi epohe Preporoda radije su se ponosili i hvalili Puškinom kao srodnim i bliskim, nego što su ga proučavali,

lu hrvatsku književnost prodire Puškin prvi put posredstvom njemačke književnosti. Prvi naime prikaz života i rada Puškinova, koji je tu zabilježen, jeste iscrpni ali nepotpisani članak o Puškinu u »Danici Ilirskoj« godine 1837 (br. 22 od 3. VI). Kako je Puškin umro u februaru te godine, uposnaje prema tome Puškina hrvatska knjiga, baš kao i Dostojevskoga, po prvi put — iz nekrologa. Pa i ta prva vijest, t. j. prvi prikaz života i rada Puškinova, pouzdano je njemačkog porijekla, prenesena kao referat nekoga njemačkog iscrpnijegš prikaza o Puškinovu radu i o samom Puškinu; jer nepotpisani pisac donosi, pored hrvatskog naslova pojedinih Puškinovih djela, u zagradi i njemački naslov istoga djela (naprimjer, »bodež« (»Dolch«), koji je očigledno preuzet iz originalnog njemačkog prikaza. Od ove prve vijesti o Puškinu, za kojom su se onda redjale i mnoge druge, i bolje, — sve do opsežnih prikaza Trnskoga i posebnih studija Šrepelovih o Puškinu (krajem XiX vijeka, — trebalo je kod Hrvata do prvog prijevoda iz Puškina čitavo pola decenija: istom godine 1842, u Vrazovu »Kolu« {II 18) pojavljuje se »Pikova dama« {u prijevodu Miloša Popovića), koji prijevod, tri godine kasnije, ćirilicom preštamavaju i beogradske »Srpske novine« (XII, 1845), te tako taj Поа) prijevod postaje ı prvim hrvatskim i prvim srpskim prijevodom ove Puškinove pripovijesti,

90