Nova Evropa

»likvidiraju« s pomoću jugoslovenske policije nije uspio. Što sa ležao nekoliko mjeseca na golim daskama, to i nije tako mučno za onog ko se nije ni rodio na mekim dušecima!...

Denunciranja se medjutim ne ograničuju samo na mene. Iz mjeseca u mjesec izlaze već godinu dana članci u kojima se iznose imena dvadesetak ljudi koji žive u Jugoslaviji (publicisti, profesori, radnici, studenti), a osnovni im je smisao: »Policijo, što spavaš, što ne hapsiš te ljude, ta oni su komunisti, samo пе maše, staljimske, frakcije, nego konkurentske, opozicijone, trockističke!« ...

Mislim da je vrijeme, da naša javnost provjeri i utvrdi ove skandalome činjenice. Ukoliko sam, kako rekoh, ne pripadam trockističkoj opoziciji, ni bilo kojoj drugoj komunističkoj grupi, to imam i ja puno pravo bespristrasno i slobodno govoriti o tim denumcijacijama. A zbog specifičnog položaja u kojem sam proveo vrijeme u Jugoslaviji, ja tek sada mogu da iznesem ove stvari pred javnost. Iz istog razloga tek sada mogu da pozovem na odgovornost i g. Baljkasa za njegov klevemnički istup u zagrebačkoj »Kulturi« od septembra 1937.

U toj svojoj »bilješcić, snishodljivo se obraća Baljkas juzoslovenskoj javnosti, i poimence »Novoj Evropi« i »Novostima«. da ne donose više moje članke o Rusiji, jer da oni nisu pisani »u dobroj vjeri«, već »po stranoj narudžbi«, za račum talijanskih vlasti, talijanskog fašizma. Moji su članei štampani i dostupni svakome; zašto ih Baljkas nije analizirao, da njima dokaže svoje tvrdnje? Umjesto toga, on se pozivlje na »dokaz« samo njemu dostupan, da sam ja tobože sim priznao njemu, u februaru 1936, da ne pišem »u dobroj vjeri«, već »po stranoj narudžbi&«; priznanje je bilo, naravno, u četir oka, u razgovoru bez svjedoka. Zar se već u ovome ne osjeća režija moskovskih procesa? Samo, Baljkas i njegovi gospodari zaboravili su da mi nismo u Moskvi, da u ovoj staroj ı gnjiloj Evropi može još da govori i onaj ko ne »priznaje« ı ako se ne »kaje«; i da se ovdje mogu postaviti pitanja koja se pred moskovskim sudijama ne postavljaju! Prvo: zašto bih i kako ja njemu učinio onakovo primanje? Je li on još moj saradnik i jednomišljenik? Kako oyakav podmukao zločinac, kakvim me sada pretstavlja Baljkas, da oda svoju strahovitu tajnu baš svom moralnom antipodu i političkom protivniku? IH zar pravila logike ne vrijede i za razgovore koji se vode bez svjedoka? ... Ali, dopustimo da sam se na momenat »pokajao« ı da sam imao slabost učiniti Baljkasu »priznanje« (koje javnosti ni tada ni doenije neću da činim). Nameće se drugo pi-

118