Nova Evropa

slanstvo nisu uspjeli potpuno sporazumjeti, pa sam s pomoću tog malog nesporazuma (ili te — kako vele Rusi — »пепујетке«), stavljajući ma kocku glavu, spasao sebi život. To može mekome

biti i krivo, ali — tako je.

Medjutim, bilo bi i suviše plitko i površno iza ličnih nezgoda i medaća mojih — pa i tisuća i milijonš drugih ljudi, neviditi objektivno zbivanje Velike Revolucije, velike i u svojoj agoniji i u užasima svoga pada (moskovski procesi, i drugo), kao što je bila velika u. svojim pozitivnim i veličanstvenim časovima. Za rovite i negativne režime mnmajopasnija je baš objektivna i dobronamjerna kritika. Moji članci i moja knjiga o Rusiji pokazuju koliko je daleko od mene svaka pakost, i svaka misao da kome mapakostim, što С. Baljkas mavodi kao moje tobožnje vlastito priznanje. U onom božićnjem broju zagrebačkih »Novosti« (1936) bilo je odštampano prvo poglavlje moje knjige (koje spominje G. Baljkas), pa je — iz vanredakcijskih razloga, kako su mi javili, — izostavljeno jedno mjesto od dvadesetak redaka, sa pozitivnim. utiscima o Sovjetskoj Rusiji; videći u tome narušenje prave slike prilika, ja sam odgodio dalnje štampanje (koje je bilo u lista obećano) dok se stvar ne uredi. Usljed specifičnih prilika u Коjima je prošao moj boravak u Jugoslaviji, Ja nisam uspio to pitanje urediti i tako je stvar odgadjana sve do danas. Da li bi čovjek koji »živi da pakostić ovako postupao? A ovo se desilo davno prije člamka G. Baljkasa, i o tome postoje pismeni dokazi.

Vrijedi spomenuti i one »neke spise& koje sam čitao Baljkasu u februaru 1936, a u čije on »meritorno rasmatranjeć — po skrommosti — ne želi ulaziti; to su članci »Na povratku iz Rusije«, koji su izašli u martovskom i junskom broju »Nove Evrope« za 1936. Ko ih pročita može lako vidjeti, koliko oni daju osnova za zaključke CG. Baljkasa, baš kad se uzmu u »meritorno rasmatranje«! Mogu reći i to, da je Baljkas, koji je tada pri svoj našoj političkoj razlici vodio samnom razgovor u posve prijateljskom i drugarskom duhu, želio da se opet sastanemo i da produžimo izmjenu misli; pa smo odredili bili i dan i mjesto. Ali on nije opet došao. Biće da su ga »višić pozvali na red; pa mislim da on ı danas samo pod pritiskom »viših« vodi ovakav razgovor samnom. Ja mu, medjutim, samo jedno ne želim —: putovanje u Moskvu. Jer sada odonud više povratka nema!...

4. Ciliga.

197