Nova Evropa

nijeg saznanja, da se iza onih neuravnoteženih izlijeva odobravanja, one zaglušljive dernjave trubalja i rogova, onog vijorenja sa stotinama i tisućama zastava i onog rasipnog. ubacivanja svjetla, vuče sablazan straha i mržnje. Straha, da ti se ne otme žezlo; straha, da nijesi dosta glasno odobravao. Mržnje, što ti ni svjetlo, ni zastave, ni jake riječi, ne ispunjuju praznine u želudcu: mržnje, što ti se bestidno koči slobodna misao, križa odvažam sud, i zastire pogled u otvoreni prostor. I tada se i naš duh uznemiruje radi najveće patnje poniženih, koji privezani u galiji podižu još veslo na počast veličanstvu kojega umose u galiju. A i gorak smijeh nas ispunjava gledajući kako maska lažnog zadovoljstva i ponosa na licu uložice mastoji prezreti uvijek prisustvovanje aveti straha i mesigurnosti.

Ti sa maskom sigurno su najvjernija slika ovih naših dan. Vojnici, izmoreni i izgladnjeli, vraćali su se sa fronta barem s nekim zadovoljstvom: znali su da je jedina nedvojbena dobit od četirigodišnjeg klanja u tome, što su zbrisana iri ćesarska veličanstva i nekoliko manjih visočanstava. Mislili su, da je formula »po milosti božjoj« zavazda mestala, i da ostaje jedino ona istinita i tačna: »po narodnoj volji«. Slušali su sa zadovoljstvom toliko prigušeni govor o suverenom narodu. Znali su — jer wu to donijeli kao najveće saznanje, duboko zakopano u dušama svojim, — da su narodi istokrvna braća; i vjerovali su, da ih miko više neće moći natjerati da jedan na drugoga udare, da jedan nad drugim vrše nasilja. Proklinjali su one koji su ih upućivali, kako će čovjek čovjeku zatvoriti sve prilaze do hljeba i do vode. Glasilo je u njihovim dušama: da se interesi i napredak naroda ne unapredjuju i ne stiču u napadanju oružjem na druge narode, u vršenju nasilja nad tijelom i životom drugog čovjeka, i u otimanju svih sredstava potrebnih za život. Zemlje se ne moraju osvajati mačem, kad su i kontinenti i mora otvoreni svakoj vrijednoj ruci i razumnoj glavi. Prolijevanje krvi je nasilje koje se ugušuje osvetom, a radja rodovima prokletstva. Nijedna zemlja koja je u hodu historije upotrebila nasilje nije izbjegla sudbini svojoj: prije ili kasnije, do vijek, dva, ili više, nasilje je tražilo i našlo bijedne žrtve: medju gradjanstvom, u zgradama, u nanosima kulture zemlje i naroda onih koji su vršili masilja. Kao da se mora ispuniti ona, i Lo uvijek i na svakom mjestu: ko se mača laća, od mača će ipoginuti.

To se je sve malo i osjećalo; i osjeća. Danas još više mego jučer. Stoga se je i mogla čitati na licima izmorenih i ojadjenih

155