Nova Evropa

duboko čeznuće malih pridošlica: oni su ga smjelo pratili i prate do njegova majvećeg uspona: ali nijesu mogli da shvate, i sve jednako me shvaćaju, razloge koji ga dovedoše do tragičnog konca na Svetoj Jeleni. Tako je i u našim danima i u našem vijeku. Koliko ih se je mašlo i malazi koji misle, da im je sudba preodredila da i oni odigraju u svome narodu, u svojoj državi, neku ulogu novog veličanstva, veličamstva-osloboditelja i veličanstva-božanstva; od prebrodjenih režima pa do danas. Svud za redom. U malim zemljama sitni voždovi, ali zato pohlepniji, umišljeniji, i gladniji. Prema njima su i po njima shvaćene narodne slobode: oni ih ne ukidaju do kraja, ne wništuju ih potpuno. Mali su tirani uvijek ponešto i gadisti: pola sakrivaju, a pola otkrivaju. Za svaki slučaj, za svako vrijeme, i za svaku priliku. Stoga se ostavljaju slobode na vidnim mjestima, ali se tako postavljaju da se do njih ne može stići. Čini se, kao da im je Tantalova sudbina pred očima: ni do vode žedan, ni do voća gladan ne mogaže stići, a u vodi se je kupao, a voće је nad njim visilo. Stoga se i čuje iz mnogih tih zemalja ono čudno jadikovanje: da je lakše umrijeti nego umirati...

Svijet je stvoren za čovjeka i radi njega. Svaki čovjek promatra svijet svojim očima. Svaki narod ocjenjuje dogadjaje, što se odigravaju izvam mjega, po učincima na svome vlastitome tijelu. Što ih dublje progleda i sigurnije ocijeni, to ih stalnije i korisnije primijeni ma svoj vlastiti život ili odbaci od svoje ukupnosti. To je gledanje s vlastitog zvonika. Tako rade oprezni pojedinci, razboriti narodi. Zlo po one koje lažni blijesak zaslijepi. Teško onima koje zamesu tudje struje. Ko služi sebi, služi i narodu; a ko narodu, taj i čovječanstvu. Ko služi tudjinu, izdaje sebe, a prodaje svoj narod. Da ne upadnemo u takova zla, potrebno je da sve dobro rasmotrimo, оса јепшто, 1 proučimo, gledajući sa naših mzvonika. Da po potrebama naših ljudi, našeg kraja, i našeg naroda, uredjujemo svoja nastojanja i svoje rabote. Ne da drugoga ne vidimo, nego da druge dobro vidimo, da svoje brige mi brigamo, da svoj život mi unapredjujemo. Ne da od drugoga otimljemo, a još manje da milostinje tražimo: naprotiv, da s drugim saradjujemo, da drugima dajemo i da od njih primamo. I da svoje dostojanstvo čuvamo, a tudje cijemimo. To je saradnja, a saradnja se ne može složiti sa nastojanjima svete sebičnosti. Tako se eto i sa vlastitog: zvonika učvršćuju veze i približuje narod narodu. Ali prije susjedove, vlastita je kuća; najpreča je potreba nju urediti. Neka su čeljad zadovoljna. Neka nijesu u strahu i u sumnjama.

158