Nova Evropa

u svemu tek irgovački kapitalizam, dok komunizam »ostvaruje oslobodjenje čovječansiva, socijalizam«!... Tolstoj je rizikovao da to poredjenje do kraja izvede i — izišao je pobjednikom.

Kada je Tolstoj prvi put dao sliku cara-stolara, u pripovijesti »Dan Petra«, on je, neumanjujući grandijoznost carevih idejd, m neku ruku sugerirao čitaocu, da su Peirove metode ipak bile uzrckom da je Rusija ostala »robinjom«, i ta je ocjena bila u skladw 8 ocjenom najsjajnijeg ruskog istoričara petrovske epohe Ključevakog. U drugoj varijanti Petra, u svom romanu, Tolsioj radikalno mijenja svoju polaznu tačku, i svugdje gdje je riječ o tamnim stranama Petrova rada on ubacuje nove tonove, u stilu savremenog pisanja o »našim uspjesima«. Ramije je iznosio, kako je nasilje izazvalo u zemlji ogroman otpor (otkrivajući u ruskoj istoriji novo poglavlje »pasivnog otpora«), dok sada — pričajući o grozotama režima, kao i o uvjetima rada na preduzećima Petra — on ne simpahiše sa žrtvama Petrova nasilja, bojeći se da se ove simpatije ne bi tumačile u korist oholog bojarstva! Ali je naročito simpbomatična evolucija Polstoja u njegovu odnosu prema Petrovim ljubimcima, tim »beskućnicima i šićardžijama, koji žude za promjemaema!...« Umjetnički talenat i intimno poznavanje savremenika Druge Revolucije pomogli su Tolstoju da pronikne sa nemnadmašenim osjećajem i u najskrivemije WNutiće socijalne psihologije revolucijonarnih arivist4. Eto, naprimjer, Sanjke Brovkine, jučer bezimene meslobodne seljakinje, koja je mužu vozila djubre na polje, a danas — dvorska dama Petra Velikog. Muž se tuži, da mu se Sanjka sasvim otela iz ruku; čak i spavaju odijeljeno, a bilo bi već vrijeme da se smiri, da oteža, no ona čita noću »histoziju Samuila Pufemdorfa«, uči se »politesić, i sva još kipi neobuzdanim željama!... Pa eno plejada od Petra uzdignutih »irgovačkih ljudi«, njegove »desne ruke«, — avi ti Baženjini, Demidovi, Spješnjikovi, koji su — za čast, da se spomenu u carekom Poslanju po imenu i očestvu — pripravni staviti Petru ma raspolaganje, za njegove ratove ı druga preduzeća, ogromne sume (koje će oni, naravno, da sljušte sa ledja svojih radenik4). Tolstoj ne skriva ni najmanje opačine tih ljudi, njihovu pohlepnosti, egoJizam, prezir za male i slabe: on se iskreno njima nasladjuje, kao da bi da kaže: »Šta da se i rekme: lopuže, lukave beštije; ali zar bi bez njih Petar mogao pokrenuti & mjesta ovu „ukletu zemlju, zar bi mogao bez njih raščistiti oholu bojarsku irulež i obiješt? ...«

96