Nova Evropa

Beleška. Vladimir Rozov.

Nakon duže bolesti, koja se odjednom pogoršala, umro · je krajem maja u Zagrebu verni i vredni saradnik »Nove · Evrope« Vladimir Rozo v, ugledan ruski slavist i lektor za ruski jezik na Zagrebačkom Univerzitetu. Pre Svetskog Rata, Dr. Rozov bio je nastavnikom na Kijevskom Sveučilištu, a kad je — posle Rata — prešao u Jugoslaviju, otpočeo je ovde svoju nastavničku karijeru kao lektor na fakultetu u Skoplju. U Zagreb je premešten godine 1930.

Dr. Vladimir Rozov bio je Malorus. Naši čitaoci to znaju iz odlične prošlogodišnje sveske »Nove Evrope« o Malorusima i Ukrajincima, koju nam је оп ротобао urediti, te za koju je sakupio i napisao veći deo prilog4. I mače je objavio u našem časopisu — od godine 1932 do 1940 — mnogo svojih radova, osobito iz novije ruske književnosti (»Gete i Puškin« »Pesma o Razinu: „Volga, . Volga!..«, »Rusija Ivana Turgenjeva«, »Značaj Puškina, »Solovjev i Štrosmajer«, »Povodom smrti Aleksandra Kuprina«, »Mihajlo Saltikov Šćedrin«, »Mihajlo Jurjević Ljermontov“, i t. d.). U stvari, pok. Rozov bio je specijalist Za staroslovenski jezik, pa je o tome napisao mnoge studije, pošto je proputovao slovenske zemlje i radio po arhivima velikih slovenskih gradova (u Petrogradu, Moskvi, Varšavi, Sofiji, Beogradu, i drugde). Nije ovde mesto da se dostojno . oceni ovaj rad vrednog slaviste i filologa, kojemu je odano i | znalački pomagala njegova žena, uz vlastite zapažene stručne radove.

Kroz desetak Sodin4 dolazio je ovaj blagorodni ruski čovek u redakciju »Nove Evrope«, zadržavajući se u га250voru s našim urednikom, koji je — i kad bi posao bio hitan, kako to već biva u redakcijama, — nalazio vremena da sluša pametne i mudre reči ovog svog učenog saradnika. Sad su zanemela usta na koja se prelivalo ono čegša je bilo puno jedno milo i pošteno slovensko srce. Neka mu je svetla uspomena u njegovoj užoj i široj ruskoj domovini, kao i medju nama i medju Slovenima svima i svuda.

224