Nova Evropa

isto uredjenje, čime bi bila zaista osnovana federativna Jugoslavija.

Nije dakle nikako čudo, da je Sporazum od 26. kolovoza 1939 iskreno pozdravljen od hrvatskog gradjanstva, koje je za cijelo vrijeme borbe iz svih sila podupiralo svoj narodni pokret, ako i nije bilo posebno organizirano kao što je to bilo radništvo i seljaštvo. To je uostalom i posve razumljivo, budući da je gradjanska tradicija od Štrosmajerovih vremen4 bila jugoslovenska, naravno u smislu ravnopravnosti Slovenaca, Hrvat43 i Srba. Tu jugoslovensku orijentaciju prihvatila je bila i Stranka Prava za vrijeme Svjetskog Rata, pa su Dr. Trumbić i Dr. Hinković i Dr. Potočnjak, sve nekadanji pravaški zastupnici, bili glavni članovi Jugoslovenskog Odbora, — isto kao što su za vrijeme Rata i u Hrvatskom Saboru baš od strane pravaša davani izrazi simpatija za braću Srbe. A mislimo da nije potrebno posebice naglašavati slavenofilsku orijentaciju braće Radića, koje se — uza sve borbe protiv beogradskog centralizma — vodjstvo Hrvatske Seljačke Stranke nikad nije odreklo, što se jasno vidi i iz programa potpisanog (u kolovozu 1928) od St. Radića i Dra. Mačeka, gdje se ne traži ni razlaz Jugoslavije ni amputacija, nego se traži federativno uredjenje, jer — kažu — ko neće brata za brata, taj će tudjina za gospodara. To treba da imaju na umu i Srbi i Hrvati. Mi držimo, da je koncem kolovoza 1939 bilo tako povoljno raspoloženje za sporazum, da bi onoga časa jedna koncentracijona vlada bila mogla provesti preuredjenje cijele države, s pomoću S 116, a uz naknadno odobrenje Konstituante, pogotovo da se je prihvatila ideja nacrta ustava iz godine 1936, u kome se Bosna i Hercegovina priznaju kao mješovita peta jedinica, dakle kao neki hrvatsko-srpski condominium, što stvarno i jest. Pogranične korekture, kao ustupanje Boke i istočnog Srijema, dale bi se bile kompenzirati Baranjom i t. ZV. » Turskom Hrvatskom, a Bosni pridodati bivši Sandžak, koji je ionako geopolitički sastavni dio Bosne, a nipošto Crnegore. Taj je psihološki momenat propušten, no mislimo da se vraća, te da bi bio moguć još jedan pokušaj za kompromis, koji bi obnovio ono raspoloženje iz 1937 u Farkašiću, koje je imalo silan odjek i u srpskom narodu, što se tako jasno pokazalo prilikom dolaska Dra. Mačeka u Beograd.

240