Nova Evropa

od usta do usta kako je slučaj to dopuštao. More organizacija, koje su tako niknule tokom prošlog stoljeća, imalo je svoju dobru sfranu u tome, Što je dalo novog poticaja mnogim kulturno vrijednim idejama; ali je imalo i svoje loše strane, jer je boreći se za slobodu misli i riječi, tu misao istodobno zarobljavalo snažnom sugestijom i pritiskom organizovane mase na pojedinca, koji bez te sugestije možda nikad ne bi preuzeo i propovijedao sve dogme svojih organizovanih istomišljenik4, a možda bi nesputan stvorio nešto nova i dragocjena. S pomoću organizacija uspjelo je tako društvo da se utisne u najintimnije kutove individualnog života pojedinčeva, da ga kontrolira, i — po potrebi — da vrši nad njim sugestiju i teroT. I Srednji Vijek imao je propovjedništvo i duhovnu pastvu, no Ona nije nikada bila tako organizovana kao danas, i zato nikada nije mogla biti ni tako opasna. Da se rečeno ilustrira konkretnim primjerom, dovoljno je ukazati na način kako se vrši politička propaganda u školama: nju diktiraju šefovi i ideoјошје političkih organizacija, kojima pojedini nastavnici legalno ili ilegalno pripadaju, što znači da je stvaraju advokati, tehničari, industrijalci, seljaci, i ljudi svake ruke, tako da svaki srednjoškolac, od prvog do osmog razreda, stalno pati pod pritiskom i nadmudrivanjem državno-nacijonalne (ne stalno identične) opozicijonelne, klerikalne, i komunističke propagande, često najniže vrste.

Takove su okolnosti kulturnog života savremenog čoOvjeka, jednostrano uporedjene s nekim činjenicama iz života njegovih predaka. Ne mislimo ovdje o tim činjenicama donositi kritički sud. Kako će se ko prema njima opredijeliti, to je ipak — u krajnjem vidu i u dnu duše — još uvijek, bar napola, njegova stvar. Zadovoljićemo se, da — po uzoru na savremenu socijološku znanost — činjenice koje smo ustanovili, koliko je to moguće ovako ukratko, raščlanimo i obrazložimo.

Vidjeli smo, da čovjek po svojoj prirodi uvijek. želi da služi nečem vrijednome. Kad čovjek ne bi htio da se zalaže ni žrtvuje ni za šta što nije njegov neposredni interes, ne bi bilo ni istorije ni kulture. Već po svom unutarnjem porivu, čovjek se žrtvuje da bi nadživio sam sebe.

387