Nova Evropa

možemo lijepo da vidimo. Jedino će nam etički problem savremenog života dati, čini mi se, malo svjetla za ulaženje u to pitanje, koliko ono zasijeca u našu temu. Vidjeli smo, kako se sadržaj propovijedanog »najvišeg« dobra različito mijenja: najviše dobro može da bude neka izrazita moralna krepost, ali može da bude i religijoznost, znanost, ili politika. Tu se izraz »najviše dobro« primjenjuje na prvotno van-etičke vrijednosti; a to se ne dogadja tek slučajno ili logičkom pogreškom, nego nam povjesno iskustvo daje razloga da kojugod vanetičku vrijednost mjerimo etičkim mjerilom kad postane najviša.

Vidjeli smo, dalje, da se neka najviša vrijednost, ili najviši autoritet, uvijek propovijeda. Znanost nema potrebe da svoje rezultate propovijeda, da pravi propagandu za neki novopronadjeni zakon u kemiji ili fizijologij1, da ga slavi kao najviši i najbolji. U znanosti postoji samo razjašnjavanje i razumijevanje. Ni prava umjetnost, u osnovi, ništa ne propagira, mada su vrijednosni sudovi njezina domena. Šta hoće ona u prvom redu? —: da preporodi ukus. No zar ukus nije nešto. već prirodjeno i neškolovanu čovjeku, masi? Prava likovna umjetnost, koja bi htjela biti maksimalno socijalno pozitivna, morala bi da bude krajnje realistična i da u šarenim bojama prikazuje tendencijozno izabrane i naglašene motive, kako to naprimjer čini savremena ruska novela, ili njemačka likovna umjetnost koja više neće da bude »entartet«. No većina umjetnik4, uprkos svoje političke orijentiranosti, ne mogu da se s time pomire. Slično Je i s revolucijonarnom muzikom, koja ne svira marševe; jer, za propovjednika je samo marš revolucijonaran! U moralu je medjutim običaj, da se krepostan život propovijeda, i da se ljudi zadobijaju za »dobru stvar«; i onda kad im za neku krepost nedostaje svako razumijevanje. Tako je bilo oduvijek, i s tim se moramo pomiriti. No nije isto tako fatalna i nepobjediva navika, da ljudi koji hoće da propovijedaju nešto što po svojoj biti nije pristupačno propovjedništvu, naprimjer neku ekonomsku teoriju ili teoriju o ishrani, čine to tako da tu ekonomsku ili gastronomsku teoriju, koja Je suhi goli račun, pretvore u moralnu vrlinu, da na temelju nečega što sa moralom nema nikakove veze izgrade etičku teoriju. (Vrijedno bi bilo ustanoviti,

391