Novi Pazar

Arebica kod nas Prilagođavanje arapskog alfabeta glasovnom sistemu slavenskih jezika logičan je slijed događaja, jer je u vrijeme osmanske uprave pismeno muslimansko stanovništvo čitalo kur'anski tekst i ispisivalo harfove (ar. harf- slovo). Mektebsko, odnosno osnovno vjersko obrazovanje smatralo se obaveznim. U takvim se prilikama sasvim lahko došlo do ijesenja da se već stečeno znanje arapskog pisma može upotrijebiti i u druge svrhe, pisanje pisama, poezije i ostale literature. Arapsko pismo je počelo na taj način ulaziti u međusobnu komunikaciju i zauzimati svoje mjesto u široj upotrebi. Kada je tačno pocelo da se koristi arapsko pismo kod nas, ne znamo, ali možemo pretpostaviti da je odmah nakon dolaska Osmanlija zapocela njegova primjena u minimalnom administrativnom obimu. Mehmed Handžić kaže da bi to bilo veoma teško ustanoviti. ..Tcsko bi to, velim, bilo, jer to traži da se svojski i kako treba pregledaju sve pisane stvari, koje se danas nalaze. To jos nije niko kako treba izvršio, a valjda će se neko naći, ko će uz sposobnost utrošiti na istraživanju ovog pitanja dovoljno truda" (Handžić 1933: 81). Vise od tri decenije kasnije i Teufik Muftić konstatuje da je to gotovo nemoguće utvrditi jer „da bi se dala potpuna slika njenog razvitka, trebalo bi uzeti u obzir, ne samo sve sto je do sada objavljeno, nego i sva rukopisna djela pisana tim pismom. Ali to nije moguée, jer sva nisu ni prikupljena. Za ispitivanje ocuvanih rukopisa bio bi potreban višegodišnji rad po raznim bibliotekama i drugdje gdje su ta djela razasuta i jos ncispitana" (Muftić 1969: 102-103). Upotreba arebice kod nas je trajala do 1941. godine, kada je iz štampe izašla posljednja knjiga napisana ovim pismom, to je zbirka šerijatskih 1 propisa Fikhii al-ibadat od Muhameda Seida Serdarevića. Do ove godine „zahvaljujući Islamskoj dioničkoj štampariji u Sarajevu, koja je nabavila slova pa je arebicom izaslo oko 40 knjiga u tiražu od preko pola milijuna primjcraka" (Huković 1986: 20). Arebicom su štampani i listovi Muallim, Tarik, Misbah i kalcndar Mekieh za 1907-1908. i 1908-1909. godinu (Sokolović 1959: 74), ali i jedan dio casopisa Jeni Misbah. Međutim, arebica je i nakon 1941. godine bila u upotrebi, posebno su je koristila vjerska lica, pa su neki spisi i iz tog kasnijeg perioda sačuvani. Fehim Bajraktarević arebicu smatra „trećim alfabetom naše pismcnosti" (Bajraktarević 1967: 149), dok Asim Peco kaže da su mnogi spomenici kulture slavenskih naroda nestajali u ratovima ili su raznošeni po svijetu zavisno od toga ko je ovim prostorima dolazio u pohode, ali da je „zahvaljujuci takvim istorijskim okolnostima na srpskohrvatskom jezickom tlu, kao retko gde drugo, matemja reč beležena na cetiri razlicita pisma: glagoljicom, ćirilicom, latinicom i arabicom (arebicom)'’ - (Peco 1973: 59). Peco u svom radu nije spomenuo bosancicu, veé je u lùsnoti dao pojasnjenje. Giro Truhelka i bosancicu smatra zajednickim pismom, jer su ina njemu pisali pripadnici svih religij a odnosno naroda na našem prostoru. Bosancicom su se, kako navodi Truhelka „služili i katolici i pravoslavci i muhamedanci. Do prije cetrdeset godina bila je bosancica, rekao bih,

1 Šerijat (ar.) = muslimanski vjerski zakon.

119

AREBICA, MODIFICIRANO ARAPSKO PISMO...

40/2017