Plamen života

grudi, okruglih manšeta sapetih belim sedefnim pulijama. IL danas vidim mrlju kafe koja je jednom, slučajno, bila na belim grudima košulje.

Ta mrlja kafe nije znala da će toliko živeti u jednoj uspomeni i da će se o njoj pisati! Tako neke najneznatnije sitnice mogu preko dece dugo živeti u ljudskom pamćenju. Ko zna koji je trenutak iz našeg života snimljen u uspomeni kakvog deteta, u kojoj ćemo živeti dugo posle naše smrti.

Naša škola na beogradskom Istočnom Vračaru bila je na rubu velike poljane koja se blago pela i završavala živom ogradom za kojom se sunce rađalo. Iz svojih klupa pratili smo iz dana u dan život te naše poljane. Sjeseni, kad bi je magla pritisnula, gledali smo kako u neposrednoj blizini, kao kakvim čudom, iskrsavaju obličja ljudi i konja, sa parom koja im iz nozdrva odmerava dah. Ili bi nabubrila od kiše koja je danima sipila, natopivši sve, i travu, i staze, i odela, te je tih dana naša učionica odavala: miris mokre vune i pokisla stada. Zimi, na našu radost, osvanula bi naša poljana sva zavejana, a ubrzo bi se po njoj ocrtali kolski tragovi i pešačke staze. Prijatno li je bilo tada u našoj toploj učionici belih okrečenih zidova, s mirisom venje koju je učitelj Steva bio stavio na peć »da se vazduh pročisti«. A sproleća tek kako je lepa bila naša poljana! Rudina se odenula novom travom, a mi po njoj puštamo zmajeve, teramo popca iz njegove rupe, igramo se mete i klisa...

Kad je bio lep dan, često bi nam učitelj rekao:

— Hajde, deco, uzmite kape, pa ćemo u polje.

Taj izraz »u polje« sačuvao je za mene do danas čarobno značenje. 1 tada smo lutali u dugom redu vračarskim poljanama, duž živih ograda, krivudavim stazama, među livadama i njivama, gde se danas nalaze visoke zgrade, a od velikog gumna ostalo je samo ime Kalenića gumno, kako se danas naziva veliki trg beogradski. I nismo prestajali da pevamo.

Na tim šetnjama, koje je naš učitelj, verovatno, priređivao bez znanja školskog nadzornika, naučio sam ono što je najdragocenije, a to je da volim prirodu, da je volim i da je posmatram.

Na jednom mestu gde se potok bio razlio po peskovitom dnu prošaranom šljunkom, učitelj nam je pokazivao majušna ostrva, poluostrva, moreuze, rtove i zalive. Na drugom mestu, na gomili peska, pravili smo geometrijske oblike, kupe, piramide, a zatim smo premeravali jednu poljanicu.

Jednog prolećnog dana, krajem drugog razreda, šetao sam sa svojim učiteljem. U blizini Cvetnog trga susretosmo jednog starog gospodina koji je ličio na mog učitelja svojim omanjim rastom, sedom kosom i brkovima. Pre nego što stigosmo do njega, moj učitelj mi šapnu:

— Priđi mu ruci.

69