Ritam

NICK CAVE

I NICK VIDE ANĐELA Beč, Messepalast, 21. V

Udvorani određenoj za Caveovu literamu večer dočekali su nas zvuci Hank Williamsove „Baby, We’re really in love” a nakon nje proročanska „I saw the light”. Ova pjesma, uz „Peace in the valley”, čini duhovnu prethodnicu Caveove „New day / morning”, možda najznačajnije pjesme s njegove posljednje ploče „Tender prey”. Na partem je smješteno postolje na kojern je propovjedaonica / katedra. Na licima prisutnih se nazirala začuđenost i nestrpljivost nad onim što se imalo desiti. Gotovo komorna atmosfera je prekinuta Caveovim izlaskom. „Stvamo vas ne mogu vidjeti tamo gore, ali ja sam Nick Cave i čitat ću vam iz svoje knjige „And the Ass Saw the Angel”. Žao mi je što nema prevodioca i možda nećete mnogo toga razumjeti, ali za to ćemo se pobrinuti: bit će nešto muzike u pozadini, pa možete slušati.” Dalje je slijedilo konzistetno iznošenje pojedinih odlomaka romana, upotpunjeno Caveovim objašnjenjima, prevodenjem nepoznatih riječi, pa čak i smijehom. „Moji školski dani mi se odjednom vraćaju” bila je jedna od njegovih ironičnih primjedbi. Fascinantno je potpuno odsustvo svih neprimjemih atrakcija, čitanjeje praćeno muzičkom pozadinom (posebno snimljenom za tu priliku), dakle, klasičan recital, gdje su izgovorene riječi jedini posrednik i svrha. Roman „And the Ass Saw the Angel” donosi dosad sigumo najintimniji autorov iskaz, bez dvoumljenja i ustezanja, gotovo bmtalno. Glavni lik (Cave ga krsti imenom Euchrid Euchro) je gluhonijem, njegov negativni inicijalni status biva kobno predodreden bez njegove krivice. Caveove slike, pomno izabrane, predočavaju dekadentni pejsaž sudbinske doline u kojoj se odvija vječna životna igra grijeha, kazne i iskupljenja. ц ecital je prikazao Cavea u nesvakidašnjem syjedu, kao pjesni•lV ka, bez uobičajene pođrške njegovog banda. No, bez obzira na zanimljivost iskazanog, čini se da za Cavea pjesnika ne bi mario nitko da nije svega što je dosad napravio. Jednostavno čitanje završilo se Caveovim riječima: „To je to. (neodobravanje publike) Mora biti. Sad idemo pogledaiti fdm. Nadam se da će vam se svidati. Vidimo se na slijedećem festivalu poezije.”

Naime, radi se o filmu „Ghosts of the Civil Dead”, čija je projekcija organizirana odmah poslije recitala. Caveov udio u filmu australskog režisera Johna Hillcoata je pisanje scenarija (uz Hugo Racea, Evana Englisha (rado davni „Nick the Stripper” spot za Birthday Party), Gene Conkiea i Hillcoata), muzika (uz Blixu Bargelda i Mick Harveya) i gluma. „Ghosts of the Civil Dead” je sačinjen tako direktno (ili pornografski, kako primjećuje kridčar NMEa) da se doima dokumentamo. Obezličeni pojedinci, bez prošlosti (i budućnosti) su okupljeni u Central Industrial Prison gdje se stupnjevanjem užasa i trpljenja nastoji iznaći idealan tretnam „zločinca”. Cave u filmu glumi lik Maynarda čijim dolaskom u zatvor počinju pucati nesalomljivi okovi čuvara i zatočenika. Njegova gluma se uglavnom svodi na nekoliko minuta urlanja, udaranja po zidu, psovki i slično, s već poznatim izrazom lica. Dakle, još uvijek nismo videli Cavea glumca. Možda je i bolje tako. Film odiše užasom i težinom bespomoćnosti, mehanikom programirane okmtnosti. Ovdje zalog ne predstavlja vise sloboda, nego samo dostojanstveno ili ono što je od njega ostalo. јгл ini se da se Nick Cave gotovo neprimjetno približio najpotpunijem izrazu populame kulture; postao je samo Nick Cave, a ne ono što radi i kako radi. On sam inkamira svoju umjetnost (the singer / not the song) i sve to ne bi prestavljalo poseban izazov da kreaciju ne prati medijska reakcija, top liste i prepuni novinski stupci (prelistajte samo posljednje brojeve Ritma), koja onemogućava olako ignorisanje. Dvorana Messepalast je ispunjena ljudima koji su đošli da vide Nick Cavea koji će recitirati odlomke svog romana, i to isti ljudi koji su došli da vide Nick Cavea s Bad Seedsima ili koji kupuju njegove ploče i gledaju njegov film. Nick Cave marljivo isporučuje tržištu svoja djela, očigledno vodeći brigu o stalnom podražavanju interesa kod potrošača, Međutim, interes se bitno ne mijenja bez obzira na karakter tog djela, bilo da radi koncept, ploču, knjigu ili film. Ali ova činjenica ne utječe na samo djelo koje živi svoju vlastitu logiku i unutrašnju predodredenost. Caveov recital posreduje svoje unutrašnje istine u sasvim drugačijem svjetlu nego što ih nalazimo u svakodnevnom jeziku (i životu). U tom smislu možemo reći da Caveov roman „And the Ass Saw the Angel” utjelovljuje tragični horizon ljudske historije i njegove egzistencije „negativnim” postupkom gradeći apstraktni - totalni - autarkicni svijet smješten u jednoj (i jedinoj) dolini.

Denis Romac

10