Ritam

FIREHOLE

„Najtužnija vijest vikenda jest da je D. Boon iz Minutemena, spavajući u kombiju koji se prevmuo i razbio, poginuo 23. decembra. Oni su bili jedan od najboljih underground sastava SAD-a”. - bile su riječi kojima mi je američka rock novinarka Andrea ’Enthal javila o tragičnoj pogibiji 27-godišnjeg D. Boona kojeg se prijatelji sjećaju po njegovoj toplini, energiji i brzom humoru, te sposobnosti da istovremeno diskutira o tri stvari - uzbudljivo i povezano.” Tada ni slutio nisam da je tužan kraj priče o Minutemen neminovnost starta jedne isto tako divne priče o grupi FIREHOSE. All, da krenemo od samog početka, s prijelaza 60-tih u 70-e godine, jer od tada traje prijateljstvo dvojice dečaka iz San Pedra, ribarskog mjesta u Kalifomjji u kojem po nekim tvrdnjama živi veći broj višana nego na samom otoku Visu. D. Boon (gitara, vokal) i Mike Watt (bas, vokal) svoj su zajednički interes tada našli u bezgraničnom obožavanju Blue Oyster Culta, Steppenwolfa i Creedence Clear Water Revivala, da bi krajem 70-ih, zajedno s bubnjarem George Hurleyem i obogaćeni punk iskustvom (npr. utiskom koji su na njih među ostalim ostavili Richard Hell And The Voidois ili nepoznati Urinals) osnovali Mi-

nutemen t.ja i d. boon svirali smo godinama, ali punk rock je promijenio naše živote” - Mike 3471« u „History Lesson/Parl 11/”). Nekako u isto vrijeme poćinju se zahuktavati Black Rag, Hiisker DQ. a malo zatim i Meat Puppets, vjerojatno i ne znajući da će koju godinu kasnije svi zajedno; stvoriti možda najkreativniju jezgru arneričkog rock’n'rolla i sve to na istoj nezavisnoj etiketi - SST. lako u pjesmi „Do You Want New Wave (Or Do You Want The Truth)” D. Boon kaže slijedeće: „treba li riječ da sadrži dva pojma?jebi ga, zašto'?” - zgodno je pozabaviti se svim mogućim pojmovima riječi Minuten. Premda su nju članovi banda izabrali prije svega zato što su njihove minimalističke pjesme trajale oko minutu, rijeć Minutemen označava zapisničare u doba američke revolucije (proliv Engleza), a treče je značenje u biti naziv jednog nuklearnog projeLtila. Oba, doduše, sporedna značenja odgovaraju mtjzici, a posebno tekstovima Minutemena koji se mogu okaraklerizirati kao kratke crtice o američkom društvu. lake često teško razumljive neamerikancima koji ne poznaju američku grubu svakidašnjicu kao svoju vlastilu, tim crticama ne mogu se poreći srčanost i duhovitost, ali i cinizam, sarkazam i kritičnost, a ponekad i übojita istinitost šlo odgovara đrugom spo-

rednom značenju riječi Minutemen. Nabrojene karakteristike njihovih tekstova, konstantno su pritusne u svkn ostvarenjima Minutemena od prvog EP-ja „Paranoid Time” do zadnjeg albuma „З-Way Tie (For Last)”, ali se muzika, istina ne drastično, ipak mijenjala. Tako su u ranijim ostvarenjima Minutemen bili hardcorovski brzi, pa ipak već su pri toj brzini i kratkoći uspješno i zanimljivo smješali svega pomalo, od HC punka do bluesa i zanimljivo smješali svega punka do bluesa i funka. To je prije svega rezultat sviračkog umijeća svakog ponaosob, počev od D. Boona koji s lakoćom prelazi iz gitarističkog stila ranih 70-ih preko Hendryxove zaostavštine do vesele funkičnosti, a kasnije i jazzističkog, pa čak i hispanskog feelinga (na akustičnoj gitari npr.), zatim Mike Watta, sposobnog da se u momentu prebacuje iz grmljavinske tutnjave u nježno mrmljanje basom, i na kraju George Hurleya čiji je istančani osjećaj za ritam i melodiju bubnjeva, te izrazito maštovito korištenje pojedinih komponenti bubnjarskog kompleta (činela posebice) došao do punog izražaja u kasnijim ostvarenjima Minutemena. Ovaj razvoj do harcorovski brhih i kratkih (s naznakama nekih drugih muzičkih idioma) do nešto sporijih, malo dužih pjesama u kojima je povećan upliv raznih stilova (posebno hispanskih melodija), lako je uočljiv ako se krene od prvog ka zadnjem Minutemen ostvarenju, s izuzetkom mini albuma „Project; Mersh” koji je svojevrstan hommage muzičkim Ijubavima rane mladosti izmedu ostalih Steppenmorf. Bez pretenzija da seciran opus Minutemena i izdvajam bolja i manje bolja (loših nema) ostvarenje, ipak moram istaknuti njihovo krunsko djelo, dvostruki album „Double Nickels On The Dime”, sastavljen od 45 pjesama, dovoljno raznolikih da zadrže slušateljevu pažnju tokom kontinuiranog preslušavana. Uz „Zen Arcade” grupe Hiisker Du, ovaj je dvostruki album najznačajniji u američkom novom rocku (koji istina ne obiluje double - LP ostvarenjima), no važnost mu mnogo ne opada niti u usporedbi s najboljim dvostrukim albumima kompletne rock povijesti. Već i ovo djelo bilo bi dovoljno da Minutemen proglasimo jednim od rodonačelnika širokog i suvremenog harcore tj. post-hardcore termina, sa svim implikacijama koje on u sebi nosi. I pored toga što su bili jedni od najboljih i najcjenjenijih, Minutemen su imali divoljno široko srce i dušu da na iskren i otvoren način odaju priznanje uzorima iz prošlosti (npr. „Have You Ever Seen The Rain” od CCR-a ili „The Red And The Black” od BOQ i kolegama-uzorima (npr. „Lost” od Meat Puupetsa), a ovaj gest odavanja priznanja ostao je prisutan i kod FIREHOSE u vlastitim pjesmama („For The Singer Of R.E.M.” ili „Under The Influence Of Meat Puppets”). Po izlasku albuma „З-Way Tie (For Last)” okrutna je smrt prekinula Dennes Boona da