Ritam

CRNA RUPA U SRCU LJUBLJANE

Obnovljeni ljubljanski kult klub K-4 u Kernikovoj 4 nažalost nije bio đovršen na vrijeme da bi mbgap ugostffi The Wedding Present 23.05. Svecano otvaranje ove erne rupe u sreu Ljubljane poklopilo se sa Danom mladosti, dakle samo dva dana kasnije, a prvi značajniji događaj desid se već 27.05. kada sii tamo stupili washingtonski Soulside. Glavnavrijednost ovog klubajesvakako u tome sada najagilniji jugoslovenski. promoted ŠKUC i HC-kolektiv napokon imaju prostor za normalan rad, .barem u vlastitom gradu. Da je to pojacalo koncertnu aktiynost svjedoči činjepicu da su već 2.06. u K-4 nastupili Front Line a ssem b!y, a 13,06. u paketu Bastro, Happy Flowers My Deddy’s Dead grupe sa poznate američke nezavisne etikete Homestead. U dobre strane kluba sigurno ulaze za slovenske prilike dosta niske cijele ulaznica (20.000 za Soulsido, 50.000 za Homestead Ipaket), dok je po meni najveći nedostatak arhitektonski lose (nepregledno izveden prostor za svirku.

SOULSIDE: IZMEĐU RADENSKE I HEROINA

Ročetak koncerta u jedan sat poslije ponoći sigumo ima svoje draži i svojedoči o potpunom zadovoljenju evropskih standarda u K-4. Soulside, osim što su iz Washingtona DC snimaju za Discord, a veza sa Minor Threat koja se iz ovog otkriva, učvršćuje se i činjenicom da je lan Me Kaye (bivši pjevač M.T. sada u Fugazi) njihov producent.

Imaju dva albuma, prvi kobasičastog naslo- 1 va Less Deep In Side Keeps, te drugi mnogo direkgnijeg - Trigger, kojeg su promovirali na ovoj evropskoj tumeji. Upadljivo su mladi i naglašeno melodični na uštrb tempa, što ih cini izuzetno dopadljivima na prvu. Isijavaju čudnom toplinom time dobro opravdaju soul imenu. Ugodaj koncerta asocira na alkemiju Big Black gitara i Simple Minds emotivnosti (iz doba dok nisu bili karikature). Soulside sažimanje Heroin-a The Velvet Undergrounda, potpuno neočekivano fokusirano samo na spori dio pjesme (bez übrzavanja na stihovima „When the smack begins to flow”), te mineralna voda kao jedina okrepa na pozomici, dosta dobro uokviruju cijelu sliku ovog vrlo, vrlo dobrog banda.

SRETNO CVIJEĆE NA POGREBU BASTRADNOG OCA

Nastup My Daddy’s Dead, Bastro i Happy Flowers pokazao je koliko je dogmatična ili prezasićena publika. Naglasak je na ovom prvom tj. .kad im mahneš zastavicom npr. HARDCORE onda ih dođe barem tristotinjak, kad makneš zastavicu - eto ih jedva šezdesetak. Šteta, jer su sva tri banda bili dobri, a Bastro je objektivno po kvaliteti sasvim ravnopravan Soulsideu ili Nomeansno, ako ne i bolji. Organizatorov „pain in the ass” je nedostatak propagandne podrške u omladinskom tisku, a reklama u specijaliziranoj radio emisiji očito nije bila dostatna, Tako su se rijetkim radoznalcima predstavile tri Homestead grupe koje su proljetos kruzile Evropom. Homestead je etiketa koja licencno za tržište SAD izdaje dosta Mute bandova (N. Cave, laibach. Foetus), Pod njihovim okriljem objavljivali su i Dinosaur Jr, Big Black, Sonic Youth, i mnogi drugi, no sudeći i po brzini kojom su ih ove grupe napuštale (poslije prve ploče eventualno druge) može se zaključiti kako njihovi urednici imaju nos za nanjušiti stvari, ali očito ne znaju razlučivati visokokvalitetne sastave u samome, startu.

My Deddy’s Dead zvuče američki koliko i Miroslav Ilić istarski, Hladnokrvno bi mogli biti sa bilo koje britanske etikete a način na koji konstruiraju melodiju potječe iz Fall/Felt pjesmarice. Sva trojica izgledom odaju da su imali velikih problema sa ženama u adolescenciji (posebno glavni čovek u bandu - Mark Edwards), tj. zgodni su koliko i članovi Big Black. Zdušno odraden sat bez prenemaganja popracen je vise nego kurtoaznim aplauzom. Bastro su totalna suprotnost My Daddy’s Dead, nokauteri teške kategorije, oformljeni raspadom sjajnim Squirrel Bait (odakle su u ovaj trio došla dva člana). Zamislite rane Swanse kako sviraju Hiisker Dii svojom poslovicno-smrtnom ozbiljnošću. Momci iz Luisvilla, Kentucky podižu toliko buke da mi se tokom nastupa mozak tresao poput komada banane u posudi frappe, posebno na fliriozno obradenoj „Diamond in the mind” Leonard Cohena. Da im ovakve transformaeije emotivnosti kantautora starijeg doba na visoke energetske nivoe nisu strana stvar, potvrdili su pjesmom posvećenom legendardnom Phil Ochsu. Inače, njegovu „Tape From California” uvrstili su još kao Squirell Bait na svoj drugi (i posljednji) L.P. Skag Heaven. Reakcija publike evoluirala je od vidljive zbunjenosti i sola do glasnog odobravanja na kraju. Bisa nije bilo niti su ga prisutni baš zaslužili, ali učinite sebi uslugu i nemojte zaboraviti ovo izuzetno ime. Happy Flowers su vjerujem primamo show band, jer zbilja ne vidim na koji bi se način tolika količina sprdnje i zajebancije vjemo prenijela na ploču. Duet koji bi mogao biti jedan od onih iritantnih bezbrežnih američkih middle-class tikvana samo kada ne bi bili toliko simpatični i nepatvoreno blesavi. Sto se tiče glazbe, ovakav sastav možemo formirati i Vi i ja ali znamo da nikada nećemo baš zbog one tanke niti odvažnosti koju Happy Flowers s lakoćom preskaču čas na jednu čas na dmgu stranu. Stoga hladnokrvno mogu nuditi priklanu verziju ZZ Top „Tush-а”, gomilu besmislene buke s tekstom „Daj mi da gledam crtaće!!”, te nekoliko kadrova iz rock star teatrologija (naravno iskarikiranih), a da im ne možete odoljeti. Butthole Surfers na amaterskom nivou? Naravno, tim bolje.

Ante Čikara