Ritam

rnaju i velike tvrtke. Zlobnik bi mogao primijetiti: „Ра, što se sada ovi bune? Zar nisu tražili svoje mjesto pod suncem i kruh od svog posla?” To je točno, ali pojavila se bojazan da se bas zbog mirisa novca i utjecaja na pop sceni nezavisni rock ne pretvori u svoju karikaturu. S druge strane gledano, spomenuti utjecaj nikada nije bio veći, a bandovi na nezavisnim etiketama, pa čak i oni koji su iz tog okrilja prešli pod zastavu major labelsa ne pokazuju volju za podilaženjem novim slojevima publike niti to od njih nezavisni izdavači traže, što je najzanimljivije ni diskografski koncemi ne upliéu se mnogo u rad svojih pulena preuzetih s nezavisnih etiketa, svjesni valjda da bi podilaženje ukusu samo odbilo veç pridobivenu publiku, a pitanje je da li bi osvojilo nove poklonike. Upravo to pokazao je Reading festival i tamo je bilo to najlakše razumijeti. Naime, Reading festival koji je 24 godine bio sinonim za Ijetnu heavy metal veselicu u režiji Marquee kluba, zbog upomog inzistiranja na već umomim i posustalim „zvijezdama” pretvorio se iz moćne rock feste s gotovo kultnim statusom u 60-im i 70-im u vlastito ruglo i sprdnju 80-ih. Čaša dostojanstva prelila se tek proslog Ijeta za nastupa Meatloafa i Bonnie Tyler. Tada je Marquee konamo odustao od organizacije Readinga, a Ijetni festival u mjestu oko 50 km udaljenom od Londona iz mrtvih su podigli momci iz Mean Fiddlera. Mean Fiddler, klub baziran u londonskoj četvrti Harlsden, odavno je zahvaljujući izuzetno sposobnom vlasniku Vince Powern radio odličan posao promovirajuéi u svoja tri kluba (uz Mean Fiddler imaju i Po-. werhouse, a pred sam festival otvorili su novi po, imenu Subterania, što je svakako svojevrstan Indikator uspjesnosti poslovanja) britanske grupe koji su strahoviti potencijali ili sasvim izgradene strane sastave koji traie afirmaciju na Otoku. Istovremeno, Mean Fiddler su daleko od elitističke organizacije i potpuno su otvoreni prema svakom tko može zadovoljiti njihove vrlo široke interese, od akustičnog folka preko etno glazbe do britke gitarističke . buke. Nekoliko je mjeseci bilo potrebno da se izvede transformacija iz onemoćalog heavy metal razvlačenja po blatu u sjajnu prezentaciju najboljeg što britanska nezavisna scena može ponuditi. Premda riismo razgovarali s organizatorima o motivu takve repertoarne politike, očitaje namjera Mean Fiddlera. Pošto je prošlogodišnji festival, baziran i dalje na heavy zvuku finansijski krahirao, trebalo je naći bandove koji su u stanju privući publiku voljnu da provede jedan do tri dana na festivalu (kasnije se uspostavilo i na kiši). S obzirom da izblajhane i ugladene pop zvijezde dopuštaju sebi kao vrhunac komunikacije s publikom jedan koncert godišnje na Wembleyu, a najčešće samo video spotove na MTV-u ili nekoj sličnoj stanici, nezavisni rock bandovi nametnuli su se kao

logiéan ako ne i jedini mogući izbor. Ne treba zaboraviti ni cijenu. Poućeni iskustvom nekih evropskih festivala koji su okupili nezavisne grupe i izvođače raznih stilova (što ne odbija, već privlači publiku u većem broju), dečki iz Mean Fiddlera sastavili su listu,. mahom britanskih nezavisnih grupa u samom vrhu kvalitete i populamosti s nekoliko bandova koji tek što su prešli iz nezavisnog u major pop okruženje, te s nekoliko američkih gostiju sličnog karaktera. A, onda je krenula medijska akcija u najznačajnijim rock listovima Britanije što je festivalu osiguralo medijski život i prije samog početka. Doduše, treba reći da je spomenuta transformacija, iako hvaljena i podržavana, naišla i na nekoliko negativnih odjeka, jer su odjednom heavy metalei ostali bez svog omiljenog festivala, a uz to je u meduvremenu otpao i tradicionalni Castle Dormington, zbog prošlogodišnjih incidenata. Ipak, negativni odjeci ostali su u manjini, tim više što nezavisna britanska scena ima premoć nad heavy metalom, a što je do prije koju godinu bilo nezamislivo. Ne bih željeli da ovo ispadne svojevrstan križarski rat protiv heavy metala koji zasigumo može još mnogo toga zanimljivoga ponuditi, ah zar i to nije kao i infiltraeija mnogih nezavisnih grupa na oficijelne top liste dokaz o nezavisnoj sceni kao velikom biznisu? S takvim namjerama, te fmansijskim strahovanjima, ali i nadanjima (karte su u pretprodaji planule) konačno je osvanuo i Dan D, 25. 8. 1989. Naravno, englesko vrijeme opet je pokazao svoju mrku stranu. Dok je leto bilo mahom suho i toplo, toeno u dva sata po podne, na sam početak koncerta počela je kiša. Ah, u to vrijeme još sam bio daleko od poprišta festivala, a sve zbog kašnjenja dijela jugoslavenske ekspedicije za osvajanje Readinga, pa zato prvi dan počinje okrnjen 1. dan - NOVI POREDAK U KUČI LJUBAVI

Zbog spomenutog kašnjenja, propustio sam nastup Gay Bikers On Acid što možda i nije tako tragično, ali nakon njih su bili Spacemen 3 i My Bloody Valentine od kojih sam vidio tek zadnjih desetak minuta.

Ipak, i tih desetak minuta potvrdih su My Bloody Valentine kao koncertnu atrakciju. Začudo niti jedna od grupa, do tada mahom sviknutih na klupski prostor i mnogo manju scenu, nije izgledala izgubljeno ili ukočeno na pozomici Readinga ispred koje se svakog dana sjatilo preko 50.000 Ijudi o kojima treba reéi koju. lako su neki, čak dobar dio njih izgledali tipično za britansku punk populaciju za koju sam smatrao da je odavno izumrla, kao rock vrsta, a to znači prljavo, pretežno u koži, ludih ffizura, našminkano (mi to zovemo pozeri) i da skratim - kao da su došli na konkurs za najružnije stvorenje planete Zemlje, ocekivanih nemira, incidenata i tuča nije bilo. A to ćete priznati, nije mala stvar, jer 50.000 Ijudi na jednom mjestu - od kojih svi bas i ne misle isto (od nacista do vegetarijanaca, punkera do novih hipika) - idealna je prilika za sukob, pogotovo ako se u otežavajuće okolnosti pribroje iritirajuća kiša, loša hrana, hladnoća. No, sve je prošlo u redu, pa ni u ogromnom broju okupljene policijske snage nisu imale previse posla izuzev aretacije 250 osoba zbog posjedovanja droge. Cak i Reading kao grad nije pretrpio neke posljedice vandahzmâ uobičajene pri prolasku mnogo manjih hordi nogometnih navijača. (AD.) Propuštanje Špeacemen 3 izgleda ide na moju dušu i jest - to je neoprostiva nonšalancija. No još gora je stvar to što sam u maniru vèlikog vode i druga poslao Saleta na drugi кгај arene veće od tri nogometna igrahsta kreata ljudima da obavi neštd što sam i ja mogao uraditL Za to vrijeme hladno sam gledao gotovo cijeh nastup My Bloody Valentine. Još dok smo podizah press pass letili su kroz „Kupid Come”, a prva scena Readinga koja mi se ukazala pred očima bila je uistinu fascinanma: My Bloody Valentine su se upravo odljepljivali u „Sue Is Fine”, da bi iz nje kasnije presli u „Feed Me With Your Kisses”, isijavajući strahovito toplu buku sa ogromne pozomice na nepreglednu gomilu do kože pokishh duša, koje kao da je vrijeme rodene im zemlje kažnjavalo za drsku ignoraeiju i oskrnavljenje bivšeg heavy metal svetišta. Ah My Bloody Valentine su nova buka za nove Ijude, čudna nova igracka sa drugog svijeta i za njih se isplatilo skloniti kišobran i sasvim se prepustiti ovom gotovo biblijskom prizoru. Izbor pjesama pametno su suzili samo na žešće skladbe ostavljajući svoje ambijentalne pustolovine za intimnije prostore. (AC.) Prvi band koji sam u cijelosti odledao bih su The Petrol Emotion. Dijelom proizašh iz Undertonesa, That Petrol Emotions i dalje stoje na liniji britanskog pop punka, naravno osuvremenjenog i osvježenog ponajviše imageom, ali i rifovima. Kada čovjek pogleda posljednju rečenicu još bi pomislio: „K vragu, pa to mora da je 0.K.” Medutim, stvari nisu tako svijetle, jer That Petrol Emotion izuzev hita Big Decision (koji me lično ne pogađa u srce, ali je zanatski gledano dobra pop stvar) još uvijek nisu u stanju

My Bloody Valentine

READING ’B9

40