Ritam

napraviti set pitkih pop punk pjesama, sposobnih da ponesu masu, a ne samo grupu navijača u prvim redovima. I dok na tom planu nešto naprave,, nekadašnji. kolega Feargal Sharkey (ex-vokal Undertonesa) imat će razloga da im spušta kajle po novinama, prvenstveno na račun love zaradene od muzike. No, to je njihova borba, ne moja. (A-D.) Hm, ne volim kada osjećam da nastupi grope nemam što zamjeriti, ali ipak jedva čekam da se maknu sa pozornice. That Petrol Emotion su toliko rastrzani između težnje da budu trend! gitarski band i koijena koji su im duboko u kraju sedamdesetih, tako da našavši optimalan balans završavaju kao da Echo and The Bunnymen pokušava svirati Jesus and Mary Chain. (AČ.) Uslijedila je pauza (izmedu svakog banda stage se mijenja) koju sam iskoristio za kurtoazni posjet prostoru za novinare i zaključio da će se tamo odvijati društveni život koji mi najviše odgovara, a svodi se na ležanje u toplom, ugodnom i suhom novinarskom šatoru. Naravno, prvo posao. Vratio sam se na Tackhead koji su bili slijedeći na redu. Proizašli iz grupa „okupljenih oko Adriana Sherwooda”, jednog od originalnijih britanskih producenata i vlasnika nekada agilne On-U-Sound etikete, Tackhead su ispali daleko veći svirači nego što sam to očekivao. Dojam s ploče je bio - dugmići sve rade, nema znoja. Medutim, Tackhead su na sceni čvrst band (bubanj, gitara, bas i pjevač koji pbvremeno zasvira klavijature) koji tehnički i svirački savršeno prezentira svoju viziju fiinka s nekim dodatnim elementima, lako je basista cmac (pjevač i gitarista također) najiakše ga je usporediti S Kojom, jer polaze od istih premisa i dolaze do sličnih rezultata, Obilato, koristeći sviračko umijeće i tehniku (pédalé) taj je mômak, kao i Koja uostalom spdsoban vas uvjeriti da je Hendryx nekada biô basista, a kada to ukomponirate u čvrstufunk strukturu s rockerskim vokalom (obožavam kad cmci pjevaju rockerski) dobit éete otprilike sliku onoga što Tackhead predstavljaju uživo. U svakom slučaju zanimljivo. (AD.) Od Tackhead Sound System se zbilja svašta dalo očekivati, pošto su se dosada pojavljivali u svim mogućim varijantama od prateéeg sastava Mark Stewarta, preko ordiniranog DJ programa do grupe u kompletnom ili okmjenom sastavu. Ovaj put su sve ovce bile na broju uključujući i Keith Le Blanca na bubnjevima i Dough Whimbisha na bassu, a najvjerojàtnije i A Sherwooda za mix pultom. Izašli su i svirali Hendrixa od „Hey Joe” do „Purple Haza” i nazad uz tek poneku njihovu stvar sa dobrog „Tackhed Tape Time” LP-ja. Najviše se razmahivao basist Whimbish i tu se malčice razmimoilazim sa Saletovom ocjenom, jer meni je njegovo egzibicioniranje na momente sličilo vise na kakvog Eddie Van Hallen imitatora, mada to ne mjenja izrazito pozitivnu ocjenu ovog nastupa. (AĆ.)

A, onda je došlo vrijeme i za prvog američkog gosta, grupu Swans prema čijem sam mstupu, prije nego se on odigrao bio skeptičan. Prvirazlog mojoj skepsibioje briljantan koncert Swansa u Ljubljani ’B7 u sklopu Children Of God tumeje (po meni njihov najbolji album), a drugi je taj što ploca Burring World nije dovoljno snažna, već skorö hipijevski letargična pa sam na osnovu toga pretpostavljao da bi koncert mogao bit! odviše miran i tih. Donekle sam bio upravu, što Пе znači da su Swans razočarali. Njihov je nastup doduše bio manje fascinantan nego onaj u Ljubljani i tiši u toj mjeri što Swans sada koriste i akustične instrumente što još vise potencira snagu i dubinu Girinog vokala. Ritam sekcija tek na momente, funkcionalno daje naboj dok klavijature i Jarboin vokal, kao i Westbergova gitara nijansiraju osnovnu melodiju. Da sve ne izgleda previše statično porinuo se Gira s već poznatim prelamanjem u struku, u trenucima kad muzika übrzanjem laganog ritma dostike katarzu. I tako su Swans od „zapadnog zida brutalnosti i mržnje” tokom godina prerasli u rijeku ljubavi i emocija, u „najglasniji akustičarski band”. Sazrijevanje, šta li? (AD.).

Možda je M. Gira stari podlac, jer se sye pjesme sa akustično mistime konteplacije „Burning World” mogu lako preseliti u stari kontinent zida gadno glasne muzike. No, moždapn ipak svjesno.poštaje vjema kopija Barbare sÿtreasand, kojem „pravi” Swans fen me(2B jedino okreputi u stranu lice puno gadenja pri pomisli na-zadnji album. Ne znam, ali sigumb je da su Swans održali nadahnut i iskren koncert ,nà kojem je sve bilo direktno uvjerljivo i nimalo dosadno. Promjena kroz koju sir netom prošli zbilja ne bi, trebala značiti njšta jer eseneija stvari nikad nije bila pod upitnikom. Pitanje je koliko bi bili iskreni i prema nama i prema sebi da danas zvùêe kao u doba „Cop” albuma. (AC.) Cinjenicu da sam propustio Spacemen 3 i My Bloody Valentine kao nove, medijske atrakeije britanske hezayisne scene, mogli su prvi dan ispraviti jedino Hose Of Love kao pripadpici istog odjeljka (koji se naravno ponove zove nova psihodelija), jer teatralni nastup Swansa bila je samo provjera njihovih akustičarskih pretenzija i već nešto, otprije poznato. A, tako je nekako i tenzija u public! počela rasti, pa su nakon vrlo

Swans

READING ’B9

41