Ritam

3. dan - DARKERSKA NEOPSffIODELIJA

Konačno, trećeg dana, već naviknut na face oko sebwe (plus nešto povećan broj darkera zbog nastupa Missiona kao zvijezda večeri), pojavio sam se na vrijeme pred pozoraicom, a i sunceje granule. Ali, ne za sve, jer World Domination Enterprises predstavljaju još jedno razočaranje Readinga. Svojedobno dignuti u nebesa od strane otočke kritike ovaj je nastup WDE-a valjda i zaludenim sinovima kritike otvorio oči; potpuno neusviran trio izrazito nespretnog vokala s konfliznom idejom o mješavini Big Blackovske buke s primjesama rapa. Lose, jako lose, možda né po ideji koliko pb izvedbi. Nakon njih još jedan promasaj pod imenom Head Of David, svojevrstan engleski odgovor Big Blacku. I dok još na ploči Head Of David mogu proći, kada ih imate pred očimajedina vam je želja da se što prije maknu iz vidokruga, a to je najveéa zasluga pjevača s izraženim mačističkim ponašanjem, obučen u mješavinu rockera i vijetnamskog veterana kojem samo što na ëelu ne piše broj netom poubijanih Vijetnamaca. Disgusting. I kada sam pomislio da je sve izgubljeno i da su festivalom zavladale mraëne sile (ne zaboravite Mission), prijatno su me iznenadili Loop smirenom, cool mješavinom stoogesodinih rifova, psihodeliënih melodija i blage, opuštajuće monotonije koja obuzima i grije, pa ëak i da imate volju, nemate snage da joj se oduprete. Vitki, dugih kosa što vijore na vjetru, Loop su doëarali kako su u 60-ima izgledali veliki bandovi, medutim sve je djelovalo, nestvamo lijepo,- proëišćeno i produhovljeno i nadasve inteligentno, a opet rockerski ëvrsto s dostatnom koliëinom wah-waha i fuzza. Loop su na tragu Das Damena i Dinosaur Jr.-a i tek malëice iza njih što me nije smetalo da uživam u krasnom koncertnom prizoru. (AD.) Sve ovo gore je toëno osim jedne sitnice. Naime Das Damen ta bijedna njujorška gmpica koja je od njihovog koncerta u Zagrebu prošle jeseni oštro podijelila onih tristotinjak Ijudi koji su ih gledali nipošto nije zavrijedila da se koristi kao reference Loopu koji su daleko bolji sastav. Mislim da je iz ovog jasno da se Sale ja i još poneki oko Das Damen svađamo već godinu dana, i da ne duljim ispravna formulacija spome rečenice glasi; „Loop nisu na tragu Das Damen i Dinosaur Jr., već su potpuno samosvojan sastav” (unatoč, tome što ih Spaceman 3 optužuju za plagijat) koji je proljetos uporno putovao u Beograd da bi tamo poljubio vrata SKC-a (povjesna činjenica od 07. 05. 0.g.), umjesto da tamo održi koncert na kojem bi svi zainteresirani mogli zajedno sa njima otputovati do ruba svemira. (AC.)

Д onda ponovo daveži koji su me natjerali da se izležavam na čistoj travi novinarskog prostora, trendovski Jesus Jones, a zatim i engleski Odgovor američkoj garage groznici, Crazyhead. Ne zna se što je bilo lošije, dosadnije i zamomije. Potpuni promasaj na duši organizatora. No, da ne pomislite kako mi je samo do izležavanja, naglašavam da sam spomenute, očajne nastupe iskoristio i za muvanje po festivalskom krugu, razgledavajući podunu odjeće, štampe i smeća kojeg prodavači nazivaju hranom, te za posjetu Mean Fiddler šatom (u kojem se paralelno sa programom na velikoj pozomici odvijao folk program). Kako nisam potkovan znanjem o folku, pogotovo ne britanskom, a u šatoru je vladala gužva, dim i ostalè bolesti, poznate mi iz klubova, odlu-

čio sam se na povratak. Uskoro se na stage popela još jedna aktualna atrakeija Pop Wdl Eat Itself, koja me još ranije zaintrigirala svojim hitovima „Wise Up Suckers” i „Very Metal Noise Pollution”, te medijskom frkom u britanskom pressu. Pretpostavljao sam da bi bjelački odgovor cmačkoj rap posât! mogao biti zanimljivi uživo, tim vise što u sebi osim zabave nosi i neke druge konotaeije. Nisam se prevario, a Pop Will Eat Itself su čak i premašili očekivanja pruživši znojonu, a za ženski pol i seksom nabijenu zabavu Gedan od dvojice pjevača Qint - golim je torzom stvamo palio teenagerke). Kao svaki pravi samplističko-kompilatorski nastrojen band, tako se i Pop Will Eat Itself ne libe korištenja već poznatim dionica iz prošlosti rocka kao i njegovih podvrsta, od heavy gitare, rap ritma, rockerskih vokala,

pa do sintisajzerskog zujanja, zvmdanja i obilate upotrebe megafona, a sve upakirano sa street poezijom. Ludilo modemog velegrada, napetost i vrelina noćnog života, 21. vijek, sve je to Pop Will Eat Itself, budućnost koja se već počela dešavati. Jedina nedoumica; je li to samo trend ili nešto vise i duže od toga? U svakom slučaju ultra-modemo. Skinuvši zastavu PWEI, došlo je vrijeme za simpatiëne Amerikanke Voice Of The Beehive (ustyari dvije cure, tri momka§ čija mi se dva-tri hita motaju po glavi još od objavljivanja njihova debut albuma u nas. lako su mi poneke najave znale iči na živce zbog doze izglumljene ameriëke jednostàvnosti i veselosti (cure su ipak malo prestare za tako nešto), neke su me stvari kod Voice Of The Beehive ugodno iznenadile. Prije svega, oštrina kojom su Voice Of The Beehive odsvirale pjesme koje na ploči „Let it Bee” zvuče poperski umiveno, te kvaliteta novog materijala, a muški dio ekipe izgleda vraški opasno što na sceni predstavlja odličan kontrast šarenilu djevojaka. Nije to nešto za čim bi čovjek izgubio glavu, ali pružilo je zabavu, a to se i očekivalo. Dodatne poene zaradili su i duhovitom najavom Butthole Surfersa; „Oh, oh, skoro je vrijeme za Butthole, a vi znate šta to znači”. Ovo se pokazalo vise nego točnim, pogotovo u mom slučaju, ali za to je potrebno vratiti se malo unatrag. Naime, Butthole Surferse pratim od samog poëetka i dok sam ih nekada cijenio kao duhovit, originalan band koji je s lakoćom probio barijem zatvorenosti pojma HC-grupa, kako je vrijeme odmicalo, svaki novi proizvod Butthole Surfersa po mom je sudu gubio na kvaliteti. Vrhunac razočaranja bila je video kazeta njihovog koncertnog nastupa koji je vise nalikovao nadrogira-

Pop Will Eal Itself

Voice Of The Beehive

READING ’B9