Ritam

VAN MORRISON - AVALON SUNSET (Polydor - PGP RTB)

U svom legendarnom eseju „Rekao sam da hoću da gledam Duška Dugouška, ili, Život i Smt Popa” eminentni beogradski istoričar umetnosti M.R. ustanovio je podelu čitave naše planete na Zen i Pop. U svetlu neskrivenih vrednosti konotacija vezanih za svaku od ove dve hemisfere, jedan od retkih (sasvim verovatno i jedini) pozitivnih likova uz čije ime stoji oznaka Zen, bio bi Ivan (Van) Morrison. Da smrt Popa označava radanje Zena (i obrnuto) pokazuje i karijera junaka naše današnje priče. Kada bi ovaj tekst bio pisan, na primer, u godini sa rednim brojem 1966, Van Morrison bi bio paradigma (nedpičnog) Popa, iste one discipline koju precizno raskrinkavaju istorijske reči Jolie Barchili: „It’s Drastic and Plastic, oh yes it is!” Predvodeći srčani R and B combo Them u vreme Leta Ljubavi, sastav potresne žestine i samoprogora čljl légat oključaje standarde „Gloria”, „Here Comes The Night” i „Mystic Eyes”, Van je spoznao prolaznu, potrošnu, plastičnu, trominutnu suštinu Popa čije je nenmitno ishodište - samouništenje. lako je i pre njega bilo onih koji so ispravno zaključiii da je je the only way is up (Buddy Holly, Sam Cooke), Van će svet Popa definitivno napostid albumom „Astral Weeks”, nestvarno lepim manifestem procesa koji su epitomirale reči „I am nothing but a stranger in this world, I have a home on high”. Time je njegov novi dom postalo nebo, mesto sa kog se ovozemaljske stvari bolje vide i osećaju, odakle će u narednih 20 godina redovno (sem za vreme Velike Pauze 1974-1977) odašiljad misdčne poruke ljubavi i pomalo namćorloka svom zeraaljskom stadu. (Kako je lepo bid ovca, ponekad.) LI dm 20 godina mnoge su se male i velike stvari u Pop-realnosd dogodile, alisve, bukvalno sve do jedne su u svojoj velikoj uzaludnosd mimoišle linijo života Vanove karijere, podihvata kome jednostavno nema premca o savremenoj muzici. Sa više od dvadeset originalnih albuma od kojih bi samo dva u najstrožem kridčkom sistemo vrednosd, dobila manju od ocene „dobar” („Hard Nose The Highway”, „Live At The Opera Grajd House”) kontinuitet Morrisonove u svoj težini reči „aotor” je опдј ključni element koji ga čini nedosdžnim za ljude iz svog esnafa i približava stvaraocima kao što su Howard Hawks ili John Ford.

Danas, n svojoj 43. godini života i sa dvadesetogodišnjim mistično-romantičnim traganjem za, ma kako pretenciozno zvučaio, Velikom Suäünom iza sebe, odgovori se naslnćpju. Kada se te silne godine bogate velikim albumima prepnnim emocionalnih bora, transcenatalne snage i nepopravljivog romanüzma existe od ličnih slabosđ i beskrajno zavodljive, neizlečive nesistematičnosti, п pnnoj svetlosti Vanovog delà nkazaće vam se toliko željena Velika Suîlina koju čine Priroda, Bog i samo Traganje za njom. Pridete li bliže toj opojnoj svet(l)osti, prepoznaćete čitav složeni Glozofski sistem transcedentalnog optimističkog hnmanizma dostojan veličine jednog R.W. Emersona, sistem zasnovan na „opšteidealističkom usmerenjn i ljubavi prema prirodi” (D.J. Danilov) ali i misticizma i romantizmu kog se ni Wordsworth, Carlisle, Coleridge ili Yeates ne bi posddeli. Sredovečno doba je п životn svakog čoveka vreme svođenja računa, osvrtaцја pred pntem koji je preden. Taj procès Van Morrison je otvorio prethodnim albumom „The Irish Heartbeat”, nosialgičnom evokacijom rodne Irske i dnboko romantičarskim, patriotskim zanosom n kome njegov dnhovni svet isijava iz otadžbine poistovećene sa Prirodom. Kako je Traganje za snšdnom sopstvene dnhovnosd nešto što je ngradeno n temelje svake Vanove pesme i svakog Vanovnog stiha, do konačnog zaokružepja njegovog delà ostao je samo Bnalni naklon Bogu - dakle, „Avalon Sunset”. „Avalon Sunset” nastavlja programski naslovljenih Vanovnih albuma koja je otemeljena pločom „Beaudful Vision” (1982) a nadgradena delima „Inarticulate Speech Of Heart” (1984), „NO Gnrn NO Method No Teacher” (1986) i „Poetic Champion Compose” (1987). Ovaj naslov poopštava iskustvo pojedinih Vanovih pesama, iskustvo uspostavljanja dnbokih spiritualnih veza na mestima mitskih istorijskih dimenzija(na izvoru tradicije britanskih romantičarskih pesnika (setite se Blakeovog „Jerusalima”)). Mnogi će n smirenom, opuštenom tonu ove ploče prepoznati znake stvaralačke krize üoveka čije su mnoge pesme bile plovidba po nemimom morn, prava eksplozija divljih, oslobodenih emocija. Možda „Avalon Sunset” zbiIja ne spađa u domen totalne ezoterije njegovih veličanstvenih remek-dela iz ove decenije kakva sn „Beautiful Vision” ili „No Method No Guru No Teacher”, ali širina svakog hvalospeva je dovoljna da primi i ovu ploiu. Jer, umesto bure nekontrolisanih, kiptećih emocija koje so nosile Vana pnne dve decenije od šapata do vriska i natrag, ovo je ploča smirenja, kontempladje i pravog božjeg mira. Uz pratnjn svojih stalnih mnzičara i sa George „Yeh Yeh Yeh” Fameom za Hammond orgnljama umesto misaone, New Age pozadine sintisajzera Mark Ishama, Van će slušaoca provesti od Irske, božje emanacije, ргеко prosvetljujućeg sećanja na romantične dogadaje iz detinjstva, pa do samog boga lično. Posiušajte samo uvodni pop gospel „Whenever God Shines His Light On Me” u kome se Vann, kao „zenski” partner za tipično, mešovito gospel natpevavanje pridrnžuje Cliff Richard. (Izgleda da je Morrison dovoljno star da se seti dana u kojima je Cliff zaista pevao -ovakvn interpretacijn iz glasnih žica Anglo- Eivisa nismo Juli više od 20 godina). Dok, natkriljeni Fameovim nebeskim orgnljama teku Vanovi stihovi, sve je smerno i nzvišeno no kada počne pjihova mednigra lavinu emocija izvome religioznosti teško je zanstaviti. I dok je „Whenever G0d...” spiritualni most sa samim Bogom, mnogo sn češće pesme u kojima On emanira n materijalnom svetu. Takva je „Coney Island” romantifna setnja odabranom zemljom, Irskom naravno, ili čarobno uzbndljiva „Orangefield”, bliznakinja pesma „Streets Of Arklow” sa pioče „Veedon Fleece” (1974), u kojoj treperava igra akustičnih gitara i raskošnib gndača dočarava trenutak Bogojavljanja u susretu sa voljenom osobom. U monnmentalnom, provladavajućem osećaju sveopšteg mira koji „Avalon Sunset” nepogrešivo evocira, ne nedostaju ni izvorne ljubavne terne, posvećene Bogu takva je „Have I Told You Lately”, mirni, uzvišeni trenutak sopstvenog otvaranja pred Njim ili vizionarske, transcendentalne „Daring Night” i „These Are The Days”, ngjbliže starijim Vanovim radovima nepatvorene, pomalo sirove emocionalnosti nastale u drhtavom nstalasalom morn Fameovih orgnIja, nzdlžnćih violina i anđeoskih pratećih vokala. ProJle sn godine velikih lomova, životnih olpja i samonbilačkih potraga za velikim misterijama duhovnog života. Došlo je neko drngo vreme, vreme nznesenog mira, prosvetijepja i mudračkog izdizanja iz vrtloga refi transcedencije. Svakim svojim trenom posvećen tom svetom cilju, Sunset” je drugačiji od prethodnih Vanovih albuma, ali i ništa manje drag. Naprotiv, ovo je ploča koja će se dugo, dngo sluüati, zatvörenih očiju, i još dote voleti. I ne pokušavgjte da joj pronadete pandana u savremenoj produkciji, jer na цјој, jednostavno, nema ničega, sem kartona i plastike, što bi pripadalo ovom svetu. Kako je ishodište Vanove transcedencjje negacija reči, koristim prilikn da na krgju ovog prikaza sve prethodno izrečeno proglasim bezvTednim i ništavnim, nedostojnim Morrisonovog delà. Zbog toga ćn, dragi čitaoci, ovaj trenutak sopstvene slabosti, jednostavno razrešiti parom ndaraca glavom o pisaću mašinu: nsje 4 59 kd 3 BjB jkrše 647%) ekoK DSJ§ aeiko3Bžf-+J-94k jeoB3kfnli oeri SB3(77mdBm3o„lnke9k“29d 0724uf-§4čko7(k|wkj bOBO5 192imgjiadi5 I DO ĐAVOLA SA TIM ZVEZDICAMAÜ!

Gordan S. Paunović

72