Ritam

RAMONES - BRAIN DRAIN (WEA - Jugoton)

Kada mi jedan od najzagriženijih zagrebačkih poklonika Ramonesa kaže da mogu slobodnq prepisati vlastitu negativnu kritiku prethodnog albuma njujorškihi punk rock legendi „Halfway To Sanity” (Studentski list broj 1234 od 27.11.1987. godine), ondaje to sasvim pouzdan znak da su se objavljivanjem albuma „Brain Drain” stvari za Ramonese počele koturati nizbrdo. Doduše, na Ramonese ni sam vise ne računam od kako su objavili poslednji odličan album („Pleasant Dreams”), pa na kasnija djela gledam tek kao na podgrijavanje stare slave i konačno zarađivanje love što su ostale punk vedete uspjele učiniti prije njih, a to im se može oprostiti jedino u ime klasičnih, ranih ostvarenja. Možda bi ovdje recenziju trebalo i završiti, jer ovaj dosadan i nepotreban album bit će ionako remek djelo za klince kojima su Ramones biblija (bojim se i za one starije fanove zaglavljene u zvuku*’77), a tu nikakvi, pa ni najjači argumenti nisu od koristi. Za sve ostale (upućene i neupućene) ovaj će album biti još jedan u moru izdanja sa kojim će vrhunac bliskog susreta biti uzimanje omota u ruke i vraéanje istoga u raf odakle je uzet. Ipak, da nastavim dalje po cijenu tuče sa zagriženim fanovima u kakvoj zabitoj uličici ili pokretanja nagradne igre: tko je veći davež - Ramones ili ja? Stvamo je tragično (stupanj vise od žalosnog) da je 11. studijski (12. ako računamo „It’s Alive”) album Ramonesa ujedno i prvi licencno izdat u nas, što nije nikakvo nadoknadivanje propusta nego mazanje oči public! nenavikloj na bolje, a time (i to je posledica nepruzanja informacija u pravo vrijeme) i njihovo direktno zaglupljivanje i osiromašivanje. Kada bi to bio jedini slučaj ili tek jedan od nekolicine sve bi bilo 0.K., ali takvih se primjera nagomilalo puno i previse. Stoga se tragika ovog albuma u potpunosti očituje tek na našem tržištu, jer će se po logici ~daj što daš” ovaj album prodati u daleko većoj nakladi nego što to realno zaslužuje. „Kruha, kruha gospodaru!” - da, ali ne pljesnjive mrvice. „Brain Drain” ili u prijevodu naših ekonomista „odvlačenje mozgova”, a narodski rečeno - vrane im mozak popile. Kome? Otkrijte sami! Kod „same old story” argumenti ne pomažu. **

Aleksandar Dragaš

THE GODFATHERS: „More Songs About Love and Hate” (EPIC-SUZY)

Male je naprednih i različitih grupa i ploča danas. U Americi je možda došlo do masovnog uzleta novih, osvešćenih tipova, ali to meni zvuči sve jako poznato, podseća na englesku scenu 77-80, znači na nešto što je bilo pre deset i više godina. Engleska muzička industrija, pak, posle već pomenutog punk and new wave perioda, uporno pokušava da nas animira novim bunt-pokretima, ali, na svu sreću, bezuspešno (GREBO), jer stvar mora da krene iz naroda da bi zaživela, THE GOTHFATHERS su jedna od retkih svetlih tačkica engleske r’n’r scene več par godina. Prvobitno naslovljeni kao SYD PRESLEY EXPERIENCE (jedno od najpreciznijih imena grupe u r’n’r), osovina rupe braća COYNE (Peter-vokal i Chris-bas) su očigledno odrasli napajajući se pankom, te su dva single SPE pravo post-punk blago. Ta ideja je doslovno i defmitivno opstala u The Gothfaghers, uz doda-

tak psihodeličnih tonova ’6O godina, a dvojica gitarista (Kris Dollimore i Mike Gibson) su svojim pametnim i uzbudljivim sviranjem gitara zaoblili i opmelenili zvuk gitare. Upravo tretman gitara je i najznačajnija stvar u The Gotfaghers. Gitaristi sviraju taćno ono što ih zanima, potpuno svesni doziranja i mere izmedu rifova i sola, što je užasno retko kod Ijudi sa gitarom. Jer, obično, kao po pravilu, ili se solo uopšte ne svira (ako si panker), ili se on beskonačno i besmisleno zloupotrebljava (HM). Ovde je, konačno dostignut taj spoj, preskočeno jednostrano, zastarelo rezonovanje o ulozi sola i on je u The Godfathers, ustvari, sastavni, komponovani deo pesme. A najmagičniji trenutak grupe je unisono gitarsko sviranje pravih tonova, što direktno utiče na übrzani rad srca, naravno u pozitivnom smislu. Sa prve, prilično sirove, ploče The Godfathers, pesme kao „I Want Everything” i verzija „Cold Turkey” J, Lennona, nagovestile su izvrstan naredni album, što se i oslvarilo na „Birth, School, Work, Death”. To je ploča koja odiše übitačnošću i oštrinom panka, ali je takođe u vremenu, narbčito produkcijski, a onda i plesno-aranžmanski. Međutim, evo nama problema...

Pored istorijski značajnih pesamahitova kao što su naslovna „Birth, School, Work, Death”, zatim „If i Only Had Time (I’d Think Of The Perfect Crime)”, na ploci postoje tzv. pesme-zakrpe, koje, za razliku od pomenutih stvari-bisera savršenstva The Godfaghers-zvuka, ne poseduju ništa čime zaslužuju postojanje na ovakvoj ploči ovakve grupe. Slično je i na koncertu The Godfathersa (koma prisustvovah ’B7 u Marqueeu): posle očaravajućeg početka, u sredini, mada je i dalje sve u redu, javlja se dosada i to je glavna mana ove grupe - nedostatak dobrih pesama. Mada nerado, isto se može reći i za najnoviju ploču „More Songs About Love and Hate”, čak je stilska neujednačenost materijala i šarenilo, na uštrb pesama, naravno, još očiglednija. Prva strana ploče još nekako i podseća na blistave trenutke prošlog Ipija- ali zato drugu, očigledno namemo, popunjava razblažena, za-radio-pogodna rauzika. Bez ikakvih promena u odnosu na prošlu ploču, ova liči na nešto pravljeno za širu publiku, a znam i koju. To je već dosadno: grupa posle evropskog uspeha kreće u proboj na USA tržište i počinje da se menja.

„She Gives Me Love”, jedina klasična udaračka pesma na ploči, podseća na Gong Of Four; sa vrlo očekivanim harmonijama u refrenu, a takođe i maznutim J. Hendrix tonovima u osnovnoj temi pesme; novi video (hit) „I’m Lost And Then I’m Found”, jeftinih r’nT akorda, je u refrenu čist „Respectable” od R. Stones, a kad grupa počne da liči na Stonese... to je već znak za uzbunu. (Sledeći pokazatelj uzbune je fotos na poledini - omota, na kojoj me The Godfathers neprijatno podsećaju na „veliku rock atrakciju” U 2, jao!). Zatim, ima tu Beatles, tj. onih smešnih britanskih pesmica, te „Walking Talking Johnny Cash Blues”, čiji smisao nisam spoznao... Ipak, i sa ovakve ploče The Godfathersa može se dosta toga naučiti, jer ploča je razočarenje samo za veme pratioce grupc. „This Is Your Life”, npr. je ta stvar koja poseduje sve ono što inače krasi zvuk grupe, moćne i magične gitare i, ustvari, jako mi je žao što ploča nije dobra toliko koliko treba. S obzirom da je tako, a uz podatak da je ovo prvi i jedini The Godfathers produkt objavljen u Yu, „More Songs About Love and Hate" dobija preporuku za slušanje i kupovinu, te zvezdica broj * * *

Zeleni zub

73