Ritam

POGUES - PEACE AND LOVE (WEA - Jugoton)

lako je i prije pojave Poguesa svijet upoznao rrmogo zanimljivih irskih folk-rock bandova, tek je ova pijana skupina izdigla spomenuti glazbeni idiom na zasluženo mjesto unutar svjetske rock scene. I dok su prva dva albuma Poguesa („Red Roses For Me” i „Rum, Sodomy and Lash” - ovaj drugi objavljen ’B6 kod nas), snažno odisali opojnim mirisima zelene Irske, te nisu drastično odmakli od zadanih standarda tradicionalnog irskog folka (pub odjeljak), dotle je treći album („If I Should Fall From Grace With God”) donio Poguesima epitet jednog od najzanimljivijih i najoriginalnijih svjetskih bandova i to iz vise razloga. Pogues su komotno mogli nastaviti u maniru prva dva albuma (što bi zadovoljilo njihove potrebe za omiIjenim alkoholnim pićima, a i vjemu im publiku), pa ipak odabrali su teži put unoseći u svoj izraz neke muzičke stilove karakteristime za daleku im Tursku ili Mexico, te određenejazz elemente, što nije narušilo već obogatilo njihov irski folk mentaliteL Uspjeh nije izostao, pa se spomenuti treći album našao u samom vrhu najboljih albuma 1987. godine, a tumeja koja je uslijedila ostalaje svima koji su joj prisustvovali ili vidjeli sniraljenu video kazetu u sjećanju kao jedan od najupečatljivijih koncertnih doživljaja, Sve nabrojano same je podgrijavalo atmosferu iščekivanja četvrtog albuma pomalo sumnjivog naslova „Peace And Love”. Konačno, nasljednik izvrsnog „If I Should Fall From Grace With God” je pred nama, ali prave muke tek sada nastaju. Pogues jesu potpuno samosvojna i irski tvrdoglava grupa, a u toj mjeri je i album Peace And Love takav, pa

ipak koliko god ovaj album u ovom trenutku bio dobar u odnosu na većinu ovogodišnjih izdanja, Peace And Love predstavlja blago razočarenje u komparaciji s prethodnikom. To nikako ne znači da su se Pogues trebali vratiti na prokušanu fonnulu prva dva albuma ili jednostavno prepisati i tek malo izmijeniti treä LP. Jednostavno, problem je u tome što stapanje irskog folk-rocka Poguesa i odredenih stilova preuzetih sa strane nije izvršeno potpuno bezbolno i savršeno kao na „If I Should Fall From Grace With God”, već na određenim (ali, samo odredenim mjestima) pomalo nezgrapno (npr. pojedini aranžmani brass sekcije), a i kompletna struktura Pogues pjesama dobiva sve vise konture klasimih rock pjesama s folk primjesama (dok je ranije bilo obratno). No, da ne bi pomislili kako je sve cmo (jer uopće nije) evo i asova iz rukava prljavog momara. Ako načas zaboravimg postojanje albuma „If I Should Fall From Grace With God” rusmjerimo pažnju isključivo na „Peace And Love” neminovno dolazimo do zaključka da Shane MacGowan i pijano mu društvo nisu zaboravili pisati odlične pjesme, a takvih „Peace And Love” nudi pregrst. Od irski sentimentalne „Misty Morning, Albert Bridge” kao stvorene za utapanje bola za pokopanim Ijubavima, preko savršeno napisane „Young Ned Of The Hill” koja u sebi nosi povijesne konotacije tragične sudbine prognanog naroda (proklinjanje Olivera Cromwella) i rockerskih „Cotton Fields” i „Lorelei”, pa do pijane „Boat Train” i tužnog povratka u rodni kraj u kome neboderi strše kao nadgrobni spomenici („Tombstone”). I dok muzika upućuje da Pogues i dalje ostaju kao muzičari i skladatelji u samom vrhu svjetske rock scene, tekstovi potvrđuju već otprije znanu tezu o Shane MacGowanu kao jednom od najvećih rock naratoга današnjice, vrlog da u okviru trominume pjesme ispripovijeda ljubavni ili povijesni roman ili oživotvori tuču i veselje lokalne pijanke. Potpomognut od strane iste ekipe kao i na „If I Should Fa 11...”, medu kojima ipak treba istaknuti legendu irskog folka Terry Woodsa (svirao u prvom irskom folk rock bandu na svijetu Sweeney’s Men, a kasnije i u engleskom - Steeleye Span), Shane je uspio složiti interesantan i neuobičajen album (poslušajte jazz intro „Gridlock”), izuzetno bogato orkestriran, maestralno produciran (Steve Lillywhite ponovo) s nekoliko odličnih pjesama što će biti dovoljno da održi Poguese u fokusu pažnje kritike i publike barem do кгаја godine. Doduše ne bi bilo na odmet daje materijal odležao još koje vrijeme poput whiskeya ili ruma, no i ovako „Peace And Love” će odlično posluäti za zimsko divlje pijančevanje, a idućeg maglovitog jutra za odagnanje mamurluka i oplakivanje umrlih Ijubavi i propuštenib šansi. **** - u trijeznom stanju ***** _ u pijanom stanju

degnstirao

Aleksandar Dragaš

DEACON BLUE - WHEN THE WORLD KNOWS YOUR NAME (CBS - Suzy)

Kada se Britanci zalnde za nešto, teško ih je zaustaviti. Slučaj 258; Fascinacija sa grupom „Steely Dan". Trenutno na ostrvn delnje bar tri uspetne i bar dva puta toliko manje uspetnih grupa kojima je neka pokretačka osnova ili inspiraeija jedna od, slobodno se može reći, ngjboljih grupa svib vremena (ako se oni uoptte mogu nazvati grupom, ali to je za neku drugu diskusiju). U čemu je stvar? „Steely Dan” su kao spoj Frenka Sinatre, rock-a i visokog intelektualizma (pozitivba konotaeija), prevashodno izraz Njujorka kao sociolotko-kulturološkog fenomena koji nema veze sa ničim drugim na svetu, uključujući i državu u kojoj je geografski lociran. Muzički, oni su predstavtjali onu ngjtežu kombinaeiju najkvalitetnija muzika u komercijalnom fomtatu, jer, ne ulazeći u raspravu o kvaliletu, eksperimentalna muzika njenim kreatorima ne postavlja nikakve granice, oni se uvek mogu pozivati na istraživapje novog (što podrazumeva i različite rezultate). S druge strane, pop, kao osnovni izraz komercijalne muzike danas, postavlja odredene granice, preduslove, bolje rečeno, pravila igre. Onai ko uspe da u tim okvirima stvori netto dobro, evenlualno novo, a samim tim i pomeri te granice, predstav|ja vrhunskog nmetnika. „Steely Dan” su bill jedni od tih. Zato nije ni čudo tto se gomila grupa ugleda na qjih. U konkretnom slučaju, bolji poznavaoci će se setiü da je Deacon Blue naziv jedne od udaruih kom-

pozicija na (za sada) pretposlednjem albumn Steely Dan-a, „Aja”. Sama grupa je u „koktelu” sa su-zemtjacima, (ј. Škotima Danny Wilson i Južnjacima”, (j. Englezima, Prefab Sprout - ukratko rečeno, njih tri faktički spađaju u vrh trenntnih britanskih naslednika SD. Dok je kod Danny Wilson-a, prema prvoj ploči „Meet Danny Wilson” (drnga, ovogodišnji „Bebop Moptop”, je nešto sasvim posebno, iako logični nastavak nrađenog), inspiracjja SD prvenstveno u muzičko-tekstualnom izrazu, kod Prefab Sprout u opštem pristupn konceptn komercijalne muzike, kod Deacon Blue se radi o prvenstveno (iako su i drugi element! prisutni) „duševnoj” vezi sa inspiracijom. Reznltati? Prema ovoj, pjihovoj drugoj ploči (prv, je u VB prodata u preko 300 hiljada kom.) uglavmom dobri. Muzički, sve „paSe”, DB ne eksploadšn previše komercijalni aspekt onog što stvarajn iako hilovi sa ploče „Real Gone Kid”, „Wage Day” i „Fergus Sings The Bines" odlično prolaze. Ono što povremeno smeta je upadanje pevača-vođe Ricky Ross-a u odredeni vokalni manirizam, što njegova muzička senka prateći vokal Mclnosh, nspešno vraća na pravo mesto. Naslednici dok je „izvoma stvar” (FAgen 1 Becker), po svom starom običaju, negde u nekom budžak-studiju i čeka da prode bar četiri godine da izbaci novi „proizvod”. U meduvremenu, Danny Wilson i Prefab Sprout kreću nekim svojim stazama, a Deacon Blue greju stolice za Biće dobro ugrejana. ****

Živorađ Van Basten