Ritam

8. SMASHING PUMPKINS - "SIAMESE DREAM" {ИиГ) Ovaj sastav je imao tu nesreću da mu se debi album "Gish" pojavio istog meseca kada i Nirvanin "Nevermind”. Dve godine kasnije, raskošno producirani "Siamese Dream" ima sve šanse da svojim tvorcima dovede nadomak uloge "nove Nirvane". Ipak, nešto kompleksnija svirka, često kitnjasti aranžmani i, kao rezultat, male anđeoske simfonije na električnim gitarama su nešto što pomalo upućuje i na jedan samo naizgled neočekivan zaključak da su ploče Oueen stajaie na značajnom mestu u kolekciji ВШуја Corgana, lidera Pumpkinsa. Da li je još neko za malo revizije sedamdesetih?

9. AMERICAN MUSIC CLUB "MERCUR Y" (Virgin) Već dosta dugo se zna ko je najveći autor s one strane popprihvatljivosti i u čijim rukama akustična gitara tiho plače tokom druge polovine osamdesetih Mark Eltzell je opisao toliko aulentičnih, bolnih iskustava sa raznim životnim razočarenjima, da se moglo

zaključiti da se tokom tog vremena samo (emocionalno) umiralo (a možda I jeste?). Čovek kome i Eddie Vedder može da skine kapu kad je u pitanju samorazdirući koncept pisanja pesama kojim se problemi srca pretvaraju u javnu stvar, ovde konačno stiže do poznog vrhunca karijere i finalnog patetičnog kreščenda. Tragedija je njegov poziv.

10. AFGHAN WHIGS ■ "GENTLEMEN"(BIast First) Kad su se 1991. pojavili kao vesnici “grunge" pomodarstva i prodora Nirvane u mainstream, Afghan Whigs su obećali ono što su ispunili '93. Malo remek delo, put u rock posle "dodirni me - bolestan sam" i drugih samomučiteljskih tekstova, jasnih samo Eddie Vedderu, Iznenađujuće ili ne - put spasenja rock ’n' rolla vodi preko soula, kog su AW prigrabili kao svoje privatno otkriće i veličali ga na ovoj ploči iskupljenja za sve grehove grungea. Možda je ovo “Astral Weeks" nove rock generacije.

11.-20. NIRVANA - "Ш UTERO" {Geffen) Sudar Steve Albinija sa družinom koja je prodala 10 miliona albuma nije ni u kom slučaju mogao kao ishod da ima "laku" ploču, ali žrtava je mnogo manje nego što su se neki potajno nađali. Buka i bes u često neprijatnim količinama,

plus nekoliko bisera i - nada da se Kurt Cobain posle svega ipak oseća mnogo bolje.

PJ HARVEV ■ "RID OFME" (Island) Još jedno zlodelo producenta Mr, Albinija, ovaj put se sastojalo u doslovnom iščašenju i gušenju uobičajeno snažnih pesama Mrs. Polly Harvey, čije muzičke korene treba tražiti u klasičnom folku i bluesu, a ne punku (što je očito i na njenom prvom albumu i na ploči ”4-track demo" koja se pojavila posle ovog, a kojaje sadržavala demo verzije istih stvari). Svejedno, u najboljim momentima neponovljivo i dostojno vrhunskog autora, trenutno najsnažnijeg britanskog rock izvođača. 800 RADLEVS ■ "GIANT STEPS" (Creation) Logičan nastavak lanca ishrane koji seže od The Beatles i ranih Pink Floyd do Ride i Му Bloody Valentine. Na svom tripu kroz lavirinte britanskog pop-pshodeličnog iskustva 800 Radleys su možda suviše rasplinuti da bi jednog dana bili uticajni, ali dovoljno šarmantno zalutali da bi danas bili voljeni. GRANT LEE BUFFALO - "FUZZr (Slash) Od studentskih šezdesetih, pa

60