Ritam

naročito vidljivo u finišu fiima u kojem se gomila nekoliko završetaka - čime se zamagIjuje njegova konzistentnost. Interna šala o zavodničkim igrama starije žene (Ružica Sokić) i mladića (Dragan Bjelogrlić) kreće se nestabilnom linijom perverznosti koja lako može da sklizne u sunovrat. Recidivi komunizma, pored ratnog eha prisutnog u gore predstavljenim filmovima, u ovogodišnjoj filmskoj produkciji zastupljeni su i u crnohumornom prisećanju na davno minulo doba. U izmrcvareni leš komunizma svoj snažni udarac uputio Je Božidar Nikolić filmom "Tri karte za Hoiivud' 1 . Željeni efekat persifiaže izgubio se u grubom tretmanu likova prema kojima se ne oseća ni trunka razumevanja, pa je nostalgićna nota vidljiva u portretisanju dečaka stasalih početkom šezdesetih godina prisutna kao strano telo. Znatno intrigantniji je slućaj filma Dušana Makajeva “Gorila se kupa u podne". Respektivna je sposobnost Dušana Makavejeva da toliko dugo održava pristojan nivo karijere. Autentični junak burnih šezdevvsetih godina, Makavejev je, u evropskim okviri-

ma, trasirao.puteve fiimskog eseja u kojem se prirodno stapaju jezik dokumentarnog i igranog filma. Tokom osamdesetih godina Mekavejev je pokušao da kapitalizuje svoj smisao za komiku apsurda praveći filmove višeg budžeta ("Mister Montenegro", “Koka kola kid" i "Manifesto"). Međutim, taj potez ćesto nije donosio željene rezultate, pa se Makavejev vratio svojim korenima, što je dovelo do stvaranja filma "Gorila se kupa u podne", svojevrsnog svedočanstva jedne nepomućene Ijubavi i posvećenosti. Makavejev je naime, manirom iskusnog reditelja iskoristio znanu politićku ćinjenicu (ujedinjenje dve Nemačke) koja je u vrtogiavim političkim potresima, izazvanim rušenjem Crvene Imperije, izgubila na svojoj provokativnosti. Ali, način na koji je ta tema realizovana zaziva manir andergraund filmovanja u kom se koriste različiti filmski materijali (arhivski, parodijski citati iz igranih filmova, dokumentarni, kreiranje fikcije...) ćime se proširuje i produbljuje polje asocijacije ove nemačkojugoslovenske koprodukcije. Ni oni srpski filmovi kojima politika nije u prvom pianu ne

ogu da se oslobode tog batasta. U melodrami Miroslava Lekića "Bolje od bekstva" Srbin i Amerikanka ne mogu da premoste civilizacijski jaz, a u filmu Dragana Marinkovića "Vizantijsko plavo" to ne uspeva Njoj (Evropi) i Njemu (Balkanu). Lekićev film je nakon hibernacije u laboratoriji zagrebačkog Jadran filma "Oslobođen" i pred nas rasprostrt kao predratni ilje. Precizne strukture i sigurnog ritma, film "Bolje od bekstva" je vrh ovogodišnje srpske filmske produkcije, što je ćinjenica od velike kulturološke vrednosti, jer je najzad jedan “obićan", bioskopski film, postao deo mejstruma. Luksuz za jednu nacionalnu kinematografiju je postojanje filma kao što je “Vizantijsko plavo". Ovaj film se već u startu uklapa u onaj povlašćeni krug dela nastalih hprema bestselerima kojima se prvenstveno klanjaju intelektualci. Film "Vizantijsko plavo“, naime ekranizovan je prema prići Milorada Pavića "Vedžvudov pribor za čfaj", što ovaj film stavlja u rang malobrojnih dela inspirisanih literaturom Umberta Eka, Saskinda, Handkea ili Markesa. Da su vremena normalna ovaj film bi zahvaljujući autoritetu Milorada Pavića (jedinog srpskog intelektualcasuperstara) imao prolaz na mnogim evropskim festivalima višeg ranga. Ovako, ostaje mu boravak na osiromašenoj sceni srpskog filma, koji će, prema nekim pokazateljima, postojati I 1994. godine.

Saša Radojevič

76