Ritam

Woodstock 94. Kraj šezdesetih?

Dokaz da je Woodstock i u našem podneblju vremenom postao deo opšte kulture i neko, maglovito opšte mesto kojim se pokušava opisati i dočarati jedno vreme i jedna kultura, mogao se zapaziti i letimitičnim prelistavanjem domaće štampe izašle sredinom i krajem avgusta. Bilo je tu svega, od uobičajene jevtine povodljivosti za senzacijama, koja je na površinu izbacila niz najblaže rečeno nekompetentnih bljuvotarija, do gnevno sentimentalnih reminiscencija na jednu generaciju, jedno vreme i svoje “učešće” u njemu, iz рега nekolicine ako ne potpuno potrošenih onda bar uveliko ocvalih prvaka ovdašnjeg pseudointelektualnog žurnalizma. Uz obilje faktografskih grešaka i grotesknih analogija, dobili smo tako i jedinstvenu objavu - šezdesete su (konačno?) završene, ni manje ni više nego 16. avgusta 1994. Senzacionalno. Sudar sa emocionalnim amortizerom Ovogodišnji Woodstock nadmašio je očigledno i najoptimističnija predviđanja svojih organizatora. Vrhunska zabava za nekoliko stotina hiljada posetilaca, desetine miliona gledalaca, isto toliko dolara profita, prosta je računica koja je ostala posle ove po svim merilima velike rock’n’roll predstave. Po strani od ovih zastrašujućih brojki i “ideološke’ skepse koja je pratila i ispratila ovogodišnji Woodstock, subjektivno značajan faktor u doživljavanju

celog događaja bile su emocije. Direktan, istina, televizijski susret sa nekim starim herojima poput The Band, Traffic, Crosby Stills & Nash, Allman Brothers Band i dmgima, (ne)očekivano je, bar za trenutak, amortizovao racionalno zakeranje omogućivši nepatvoreno, fanovsko prepuštanje uživanju u nečemu nekada a, pokazalo se, i nadalje jako značajnom i dragom. Buntovnici Osim delimično ikonografije koja je jedino ukazivala па neku vezu sa događanjem od pre dvadeset pet godina, niko se očigledno nije suviše trudio da od jedne više nego očigledno multikomercijalne manifestacije pravi nešto što ona i svakom je laiku jasno nije - skup sa nekim subverzivno revolucionarnim konotacijama. Istina, bio je to veliki pučki spektakl po svim pravilima “duha” bilo kog vremena. Duh pučkog spektakla Paralelno sa oficijelnim festivalom u Sogertiseu, na drugom, originalnom mestu u Bethelu, pred oko dvadesetak hiljada hodočasnika, daleko od televizijskih kamera i na sirotinjskom ozvučenju, svirali su Country Joe McDonald, Richie Havens, Arlo Guthrie... Ostaje nejasno da li su ove još uvek hodajuće hipi ikone nastupile na ovoj sentimentalno komemorativnoj manifestaciji iz prkosa, ili jednostavno zbog toga što ih niko nije zvao da sviraju na Woodstocku 11.

53