Ritam

Loša karma Do кгаја ‘69. odigrala su se dva događaja koja su simbolično, gledano očima medija, srušila ovaj idilični san. Završni koncert sveameričke turneje Stonesa u Altamontu, decembra ‘69, (prikazan u filmu “Gimme Shelter”) pokazao je da se uz diletantsku organizaciju (Hell’s Angels kao redari!) i lošu karmu svako okupljanje završava haosom. Pokolj koji je nešto ranije počinila “porodica” Charlesa Mansona, u sveopštoj medijskoj histeriji prezentovan je kao finalni produkt kulture droga i neograničenih sloboda. Tokom sledeće godine usledio je sinhronizovani političkopolicijsko-medijski progon dugokosih i bradatih kao potencijalnih übica i deklarisanih neprijatelja sistema. To su bile samo spoljne i svima vidljive manifestacije rastakanja jedne, u osnovi, suviše heterogene i stihijske kulture. Bez jasnog liderstva, uz napadno odricanje od te “totalitarne” forme, insistiranju na “zajedništvu u individualnosti”, kontrakultura, ili kako god da je nazovemo, bila je u samom startu osuđena na raspad i podložna manipulativnom omasovljivanju i komercijalizaciji. Smrt Hipija i rađanje Slobodnog čoveka Možda prvi izraz kolektivne samosvesti u otporu prema takvoj perspektivi bila je procesija “Smrt Hipija i rađanje Slobodnog Čoveka”, održana u San Franciscu, oktobra 1967. Kao posledica medijske halabuke koja je tokom ‘67, Haight Ashbury i celu oblast zaliva San Francisco, predstavila kao “hipi raj” do kraja tog leta grad je bio zapljusnut desetinama hiljada dugokosih odmetnika iz provincije. Gotovo generalno, reakcija “domorodaca” bila je identična originalni Haight hipiji odlazili su u provinciju, u komune, a sam Haight Ashbury postao je, tokom ‘6B. i ‘69, leglo narkomanije i polnih boleština. Krah jedne kulture i početak velikog biznisa U vezi sa procesom rasta i opadanja snage i značaja kontrakulture, Woodstock festival bio je prekretnica ka definitivnoj komercijalizaciji rock scene. Na primeru Woodstocka potvrđeno je da se i na deklarativno antiprofitnoj kulturi mogu zaraditi velike pare. Čak je i Bill Graham, vlasnik dvorana Fillmore West i East i jedan od najvećih rock promotera bio zgađen - “Za vreme Woodstocka, stalno mi se po glavi motala slika šefova korporacija koji spavaju i onda se bude i ulašćuju svoje brkove, razmišljajući u sebi; Hm, rock’n’roll. Interesantna stvar... Kad se stotine hiljada Ijudi skupi na farmi u severnom delu države New York, onda je to velikibiznis. Woodstock je, više od bilo koje druge manifestacije, označio početak velikog muzičkog biznisa”. Sami učesnici, muzičari dvojako su doživeli Festival i svoje učešće na njemu. Neki od njih lansirani su u status super zvezda posle nastupa na festivalu - Santana, Ten Years After, Richie Havens, Sly and the Family Stone, Joe Cocker... Neki su obnovili mteresovanje za sebe - John Sebastian, Joan Baez. Za Crosby, Stills, Nash & Young, bio

је to tek drugi koncert i početak fantastične karijere. Neil Young je, ipak, nešto kasnije izjavio da mu se Festival i, generalno, ideja festivala uopšte ne dopada. The Grateful Dead,iako su specijalno, samo za svoje potrebe instalirali najsavršeniju koncertnu opremu tog doba, imali su jedan od najlošijih nastupa u karijeri. Јеггу Garcia kaže; “Svirali smo posle kiše i bina je bila toliko nakrivljena da smo se sve vreme, pred tolikim svetom, klizali i posrtali. Bilo je to veoma mučno iskustvo”. Sve je to samo zabava Tokom ranih sedamdesetih, kako se san o utopiji Novog društva neumitno mšio, mit o Woodstock festivalu je gotovo institucionalizovan. Bila je to poslednja velika, ispostavilo se i najveća, manifestacija te vrste koja je u sebi očuvala najviše od duha kulture kojoj je bila namenjena. Potonja dešavanja, poput evropskog Woodstock pandana, Isle of Wight festivala, bila su samo predvidljiva repriza već viđenog. Veliki rock festivali, sa unapred ukalkulisanim profitom, postali su obavezna pojava tokom letnjih meseci, a госк muzika je postavljena tamo gde joj je, po mnogima, i pravo mesto - u sferu možda ponekad provokativne zabave ali, ipak, samo zabave. Od vigvama do sajberspejsa Aktuelni hipi rivajvl, sveprisutan tokom proteklih nekoliko godina, iza kozmetičke, formalne identičnosti, kreće se oko dva nespojiva pola. Jedan je totalni retro, zasnovan na prežvakavanju mitologema prošlosti, drugi je Sadašnjost, odnosno, iz perspektive onih prvih - budućnost. Kao i pre tri decenije, epicentar nove kulture nalazi se na američkoj Zapadnoj obali. Strah od mašine i ortodoksni rusoovsko-toroovski “povratak prirodi”, prevladan je i transformisan u upotrebu mašine i osvajanje sopstvene medijske i komunikacijske nezavisnosti. Tehno hipiji su nova realnost i budućnost onog Learyjevog slogana s početka ovog teksta. U eri novih tehnologija, uz “pametne” droge, antički odnos prema telu i vrhunsko obrazovanje, ovi cyber-anarhisti i vizionari predstavljaju sasvira novu i provokativnu pretnju Sistemu u jednoj, i za njega, gotovo sasvim novoj i nedovoljno istraženoj sferi. Bilo kako bilo, sasvim je izvesno da ova, po samom Learyju, prava deca Woodstocka neće biti posetioci ovogodišnjeg “Woodstocka”. On će, kao relikt jednog vremena, okupiti kako sredovečne vikend nostalgičare tako i mlađane rock fanove za koje je ovo, u suštini, samo jedan u nizu letnjih rock festivala na kojem se mogu suočiti sa, recimo, Red Hot Chili Peppers, Metallicom ili, pak, Peterom Gabrielom. No, da bi stvorili iluziju da novi Woodstock neće biti samo običan, pa makar i jubilaran, festival, organizatori su u skladu sa devizom “ trguj lokalno misli globalno”, najavili bizaran ali, ukoliko uspe, ekološki produktivan poduhvat. Svaki posetilac bi, naime, trebalo da uz kupljenu kartu dobije i po jedan žir. Da li to znači da će se mit o Woodstocku, ipak, na najlepši način materijalizovati i do daljeg opstati, ovaj put, u hladu stotinak hiljada dugovečnih “woodstock” hrastova? (jul 1994.)

Nedeljko Drobac

52