Ritam

periment, a da li gledalac vidi u njemu "nešto" ili samo "mrlju od mastila" na celuloidnoj traci zavisi samo od ukusa i afiniteta. 0 M.Ž. BEKSTVO IZ ŠOŠENKA (The Shawshank Redemption) SAD, 1994. reditelj; Frank Darabont igrajn: Tim Robins, Morgan Freeman, James Whithore Prema noveli Stivena Kinga "Rita Hayworth and the Shawshank Redemption" napravljena je filmska saga o neuništivom američkom duhu u cilju izgradnjeprogramskogpamfletauborbi za "Oskara". Polemika sa slobodom i zatočeništvom unutarivanzatvora, direktnojeproporcionalna kritici sistema, a još direktnije korpusu idejnih struktura vezanih za državu i njen političkoetički kodeks. Ako nije tako, onda film o zatvoru, koji jeuvek globalna metafora okorupdji unutar vlasti, nema s\'oju svrhu. Pošto poruka o nadi i spasu kroz čekić koji je sakriven u Blbliji, može da se smesti u film bflo koje sađržine i bilo kog žanra, ostaje pitanje ko je nosilac poruke i na šta se ona odnosi, vezano za ovaj i ovakav narativni tok. Ne opredeliti se, kao i uvekznači nemati stav, a bez stava je besmisleno počinjati rad na nečemu što predstavlja ličnu kartu jedne zemlje. 00 лх. NASILJE NA PUTU (Roadflower) SAD, 1993. reditelj: Deran Sarafian igraju: ChristopherLambert, Craig Sheffer, David Arquette U prilično liberalnoj istoriji "road" filmapostoji zaista širok raspon ostvarenja, ali je ovakav "patchwork” ipak nešto posebno. Tu stvarno postoji sve na gomili - metafora, koja se pojavljuje i u naslovu, a odnosi se na dotaknuti problem ođrastanja i mladalačke nevinosti mlade protagonistkinje sa još neotkrivenim nimfomanskim sklonostima; banda poluimbecija čiji je ikonografski nedefinisan izgled opet problem za sebe kao i njen stožer čiji je karakter nemotivisan sve do kraja filma, kadaposle serije brutalnih übistava to više nije ni važno.Na istoj gomili su i arhitipske "road movie" situacije, kao što je igra zvana "chicken", ili lokalni šerif koji neslavno gine posle samo tri minuta filmskog života, što samo otvara novo poglavlje u nizu pitanja za čoveka koji deli prezime sa cenjenim Ričardom Sarafijanom, a verovatno nije ni prošao pored bioskopa u kome se nekada prikazivao "Auto Smrti". 0 I.T. ČAPLIN (Chaplin) SАД 1992. reditelj: Richard Attenborough igraju: Robert Downey Јг., Geraldine Chaplin, Moira Kelly Razotkrivanje i demistifikacija mita stereotipni je ključ za otvaranje ’back-stage" vrata, kako bi se život, najčešće glumaca ili političara, sagledao

TRI BOJE: PLAVO (Thois conleurs: Bleu) Francuska & Poljska, 1992. distribucija: M Export - Import reditelj: Krzysztof KieslowsM igraju: Juliette Binoche, Benoit Regent, Florance Pemel

Nekoliko godinaproteklo je od trenutkaukom su združenom bioskopsko-televizijskom akdjom Kžištof Kišlovski i njegov "Dekalog" sasvim izmenili sve predstave, ali i raspršili mnoge zablude o modemom autorskom iliumetničkom filmu, zaprepastivši, zbunivši i istinski oduševivši - u jednom jedinom moćnom naletu - kompletan kinematografski svet. U međuvremenu, Kišlovski je privremeno napustio vlastitu đomovinu i potražio sigumije produkciono utočište, rešen da i dalje stvara univerzalna dela na - do duše drugom jeziku i prema prividno iznudjenim tematskim postulatima. Prva kapitalna posledica tenovefazeu njegovom opusu je trilogija pod naslovom ’Tri boje", čiji je prvi deo sa oznakom "Plavo" najzad stigao i pred našu publiku. Plavo, belo i crveno, đakle tri pomenute boje, pripadaju francuskoj zastavi i simbol su znanih reci utkanih u iđeju tamošnje, kao i svih dmgih potonjih demokratija: slobode, jednakosti i bratstva Dokazani majstor u savladavanju programskih, pa i namenskih sadržaja, Kišlovski se nije ni najmanje uplašio teškog zadatka koji je sam postavio pređ sebe, bez sumnje pođstaknut opravdanim osećajem da mu nakon trijumfalnog susreta sa 'Deset božjih zapovesti" svaki kreativni izazov deluje kao lako rešiv. I zaista, kao štou famoznom "Dekalogu" nije bio opterećen rigidnim religioznim kanonima već božanski inspirisan sveobuhvamom poetičnošću Mojsijevih načela, tako su mu i "Tri boje" očigledno samo povod da ne potpuno ličan, apolitičan i gotovo filozofski način proveri, revalorizuje, ili pak, negira ove takode fundamentalne principe zapadne crvilizacije. ’Tlavo", ili - još preciznije - "Sloboda", je tako film u kora jedna prepoznatljiva i tragična životna situacija otvara pred Kišlovskim i njegovom junakinjom Žili, ali - ne zaboravite - i pred nama, ogroman prostor i mnoštvo mogućnosti nakojima se može proveriti šta je tou stvari - slobođa, kako se do nje dolazi, čemu ona služi i kako izgleda, i može li se - na kraju krajeva - sa njom živeti. Ispričano u karakteristično smirenom tonu, lišeno gromkih akcenata i pomalo hermetično, "Plavo” je ostvarenje u kom Kišlovski - koristeći svu svoju neverovatnu rediteljsku veštinu - ponovo doseže magijsko tkanje u kom nema oštre polarizacije ideja, sadržine ili karaktera, pa ni jasnog optimističkog ili pesimističkog garda, i u kom se bol i rađost, tuga i sreća, kao i mržnja i Ijubav toliko intenzivno prožimaju da uobičajnu filmsku naraciju prevode u retku i jedinstvenu poeziju. Naravno, Kišlovski ne bi bio ono što jeste kada ne bi znao šta mu je sve potrebno da pretoči

jedan tako istrošen i večito zkrapotrebljivan pojam kakav je "Slobođa" n čudesmi kinematografsku baladu, pa otud i ne treba da čui to što je tražio i dobio antologijski učinak i od svojih starih saradnika kakvi su kompozitor Zbignjev Prejsner ili direktor fotografije Slavomir Iđžiak, ali i od mlade glumice Žihjet Binoš. Ako uopšte i postojinešto što bi se moglo nazvati transcedentalnim filmslrim stilom, onda nemanikakve sumnje da Kišlovski spada u ekskluzivan krug njegovih protagonistazajeđno sa takvim velikanima kao što su D г ej e r, Breson ili Melvfl. Ili, kako to neko nedavno, nakon premijere filma "Plavo" duhovito i precizno reče: "Ako su bioskopima i publici uopšte'i potrebni autorski filmovi, onđa je najbolje da ih pravi upravo i samo Kžištof Kišlovski". 0000

Aleksandar D. Eostić

TRI BOJE: CRVENO (Trois Conlenrs: Rouge) Francuska, 1994. distributer: M Export - Import reditelj: Krzysztof Kieslowski igraju: Irene Jacob, Jean-Louis Trintgant, Jean Pierre Lorit "Tri boje", trilogija poljskog reditelja Kžištofa Kišlovskog, preispituje revolucioname koncepte u postideološkom dobu. I dok "Plavo" i "Belo" redifinišu pojmove sloboda i jednakosti, koji su zagarantovani Ustavom, ali je pitanje da li svaki pojedinac lično može da ih ostvari i to ne samo u političkom smislu, "Crveno” je posvedeno bratstvu, idealu kojem se teži. Mlada manekenka i studentkinja, Valeri, upoznaje starijeg sudiju, cinika, koji se tokom godinaprovedemh u sudnici susreo sa ružnom stranom Ijudskog roda. Ta ružnoća mu, posle ođlaska u penziju, nedostaje i on je nalazi, prisluškujući telefonske razgovore svojih suseda. Moralni svetonazori im se suprotstave. Sudija se ispovedi i oćisti, Valentina паиб da razume i posle nesreće koju preživi, nađe izbavljenje. Kišlovski namu "Crvenom”poručuje da je svet u kojem živimo daleko od ideala francuske buržoaske revolucije. On je mcsto otuđenih, u kojem se Ijudi kreću ne skidajući maske. U isto

68