RTV Teorija i praksa

kontaktiranja sa snimljenim materijalom prethodi duži ili kraći proces snimanja, razvijanja, montaže, ozvučenja, sinhronizacije i kopiranja filma. S druge strane, ta neophodna vremenska distanca, taj složeni proces elaboracije, zalog je dublje vrijednosne opravdanosti filmskog zahvata (naravno, govorimo o filmskom i televizijskom dokumentarcu): besmisleno je naime takav organizaciono-proizvodni aparat stavljati u pogon bez dovoljnog razloga, ili, barem, bez pretenzije u smislu dostizanja trajnih umjetničkih, spoznajnih kvaliteta. Televizija, naprotiv, reagira na licu mjesta: ona se, u trenucima svog najpotpunijeg saživljavanja s ulogom koja joj je namenjena, pretvara u direktni, neposredni medij našeg individualnog kontaktiranja s javnim, događajnim nivoom stvarnosti. Ona koristi mogućnost da »iznenađenju«, »zatečenu« stvarnost direktnim posvojenjem prenese u našu okolinu, da nam tu »in flagranti« uhvaćenu životnost stavi pred oči u istom trenutku dok ju sama otkriva, registrira, posvaja. A što je još važnije, u tom neposrednom dodiru medija sa stvamošću, otpada najveći dio onog selektivnog normiranja što ga dokumentarni film uvijek uspostavlja u odnosu na zbivanja: televizijske kamere na terenu, prilikom izravnih prenosa, ne registriraju samo ono što žele, već i sve ono što ne mogu izbjeći, sve što se mimo očekivanih događajnih kanala desi na poprištu, sve, dakle, što u obliku neplaniranog stvarnosnog happeninga promiče i prepliće se pred njihovim objektivima. U takvim trenucima mi ne prisustvujemo samo odvijanju važnih, ozbiljnih događaja mi neposredno kontaktiramo s životnom magmom u svom njenom nepročišćenom, elementarnom, autentičnom vidu. A upravo takva depatetizacija, ta demistifikacija klasičnog pojma Događaja, bolje rečeno takva demokratizacija u izboru informacijskog materijala koji stiže do naših osjetila, i jest premisa na kojoj televizijska komunikacija gradi svoju snagu i životnost. Pokazujući nam više i preciznije od stvarnosne slike, ona nam u isto vrijeme predočava i ono što ne očekujemo da ćemo vidjeti: unaprijed smišljena igra, unaprijed dogovorena i uvježbana drama, pretvara se tako u slobodnu, stihijnu, nekorigiranu dramu života. Televizijski prenos, da parafraziramo Hitchcocka, jest serija prizora iz kojih nisu izbrisane mrlje dosade: no u svakoj takvoj mrlji znatiželjni objektiv kamere otkriva orbitu male ali nezaobilazne i medijskim posvojenjem oplemenjene atrakcije.

35