RTV Teorija i praksa

Odlican primjer u tom smislu mogli smo pronaći u televizijskom prenosu sa svjetskog nogometnog prvenstva 1974. godine. Jedna od finalnih utakmica, lako je prisjetiti se, kasnila je zbog snažnog pljuska što se oborio na krcati stadion. Napetost je rasla, neumanjena činjenicom da se većina promatrača nalazi u toplim sobama a ne na mokroj pozornici drame: i to dok su negdje po strani organizatori nervozno odlučivali hoće li se utakmica odigrati ili ne, televizijske kamere prenosile su sasvim neočekivani, nepredviđeni (i nepredvidivi, uostalom) ah to efektniji i originalniji spektakl sa stadiona, naime, izuzetne napore brojne ekipe da različitim mašinama i oruđima iscrpu vodu sa travnatog igrališta. Bijahu to prizori rijetke zanimljivosti, čak i za one koje nogomet uopće ne zanima. Nešto slično, s jedne strane, nikad nismo vidjeli. Drugo, broj i raspored TV kamera omogućavao nam je da neobičan proces skupljanja vode, odnosno, čudne mašine pomoću kojih se to vršilo, sagledamo i doživimo na precizan i detaljan način, što nikad ne bi bilo moguće da smo se nalazili na Иси mjesta, na jednom od brojnih sjedišta, udaljeni od mikro-zbivanja i praktički onemogućeni da se u njegov proces direktno uključimo. I s treće strane, konačno, uživali smo ne samo zato što vidimo nešto novo i što to novo sagledavamo (zahvaljujući mediju) potpunije no što bismo mogli na poprištu događaja već i stoga što smo čitavo vrijeme, svjesno ili nesvjesno, reagirali kao apsolutni participatori nepredviđenog zapleta koji se baš tog trena, baš u tom istom vremenskom isječku, odvijao na mjestu udaljenom tko zna koliko kilometara od naše fotelje pred malim ekranom. Zaista, posredstvom televizijskog medija, posredstvom neposrednog, direktnog posvojenja stvamosti putem tog medija, mi smo fenomene doživljavali ne samo istovremeno s prisutnima na dalekom stadionu, već smo detalje uočavali bolje, preglednije, potpunije i u većem broju nego što je to njima tamo, polazilo za rukom. Princip simultanosti, istovremenosti našeg doživljaja s događajiem na licu mjesta, a, također, i princip raznostranog, obogaćenog, medijski proširenog kontakta sa stvarnosnim materijalom došli su tu zaista do jednog od mnogobrojnih djelotvornih klimaksa. Nikakav dublji vrijednosni zalog, očigledno, nije bio potreban ton prenosu da se otjelotvori kao važan, interesantan događaj: no ta »spontana značajnost«, uslovljena čarolijom otvorenog, neposrednog komuniciranja materijalom »iznenađene« stvarnosti, specifičnost je više

36