RTV Teorija i praksa

televizijskog nego filmskog sredstva. Osim u izuzetnim prilikama, kad je riječ o iznenadnim preokretima širokog značaja ili dalekosežnih posljedica, filmska traka takvog sadržaja izgubila bi aktuelnost prije nego bi bila razvijena. Draž je u istovremenosti doživljaja i događaja, u simultanosti stvarnosnog povoda i intimne posljedice, ne u nekim trajnim dimenzijama spoznajno-vrijednosnog karaktera. No filmski korelativ takvom neposrednom zahvatu u životni kontekst lako ćemo pronaći u nizu sjajnih dokumentaraca čiji se povod, doduše, iscrpljuje u registraciji efemernog motiva, no čija obrada, ili, bolje rečeno autorova vizura otvara u našem duhu mnogo šire i relevantnije dimenzije smisla. »Mala seoska priredba« Krste Papića idealan je primjer: izvana to je zaista nepatvoreni, neulašteni zapis s lica mjesta, no se druge strane, iznutra evo pred nama čitave jedne nenametljive studije određenog mentaliteta, sredine i egzistencijalnog uzorka, evo čak i kreativnog viška vrijednosti sadržanog u asocijacijama i spoznajama što proizlaze iz uspoređivanja ovog s drugačijim ambijentima. A opet, kamera nam je pokazala više no što bismo vidjeli prisustvujući seoskoj priredbi: ne samo zato što niz istovremenih detalja ne bismo bili u stanju odvojeno percipirati, već i stoga što sami nikad ne bismo bili u stanju zauzeti sve one pozicije i promatračka mjesta što ih je u ovom ili onom trenutku, zavisno od željenog cilja, odabirala odnosno zauzimala kamera konačno i zato što se čitavoj tu prisutnoj galeriji zanimljivih lica nikad ne bismo mogli približiti i intimizirati poput izoštrenog objektiva. Umjesto onog što bi vidjele samo naše oči, otkrili smo u tom filmu (baš kao što otkrivamo i u dobro vođenom TV prenosu) mnoštvo podataka što su ih uočile i zabilježile brojne, inteligentno raspoređene kamere i njihovi znatiželjni snimatelji. Gubitak jednog kvaliteta, Ijudskog prisustva i kolektivnog doživljaja odnosno kontakta na licu mjesta —■ nadomješta se tako drugim kvalitetom, proširenim, pluralnijim i bogatijim optičkim horizontom medija koji događaj posvaja i prenosi. Vratimo se još jednom Veri Horvat-Pintarić: »Kad televizijski medij putem audio- i video-kanala prenosi »sirovu građu stvarnosti«, tad se ta građa premješta iz neposredne, žive okoline u novu, umjetnu i medijsku okolinu, pa se tako vrši postupak dekontekstualizacije, prenošenja iz jednog konteksta u drugi. U toku takvog postupka ne nastaje jednostavno (imitativno) udvostručenje stvarnosti, nego se, prema Arnheimu i njegovoj teoriji

37