RTV Teorija i praksa

medija ili materijala ta građa mijenja sukladno svojstvima medija koji ju prenosi. Svaki televizijski gledalac može vrlo lako uočiti kakve se sve izmjene pri tom vrše. Prije svega, to je dimenzionalni obrt koji sve veličine svodi na mjestu malog ekrana. Taj ekranski okvir utječe na predočavanje »sirove građe stvarnosti« već prema tome kako je kamera ili kamere odabiru i snimaju. Slika stvarnosti filtrirana je nadalje točkolikom sjetlosnom »opnom« na ispupčenoj površini ekrana. Ona je homogenizirana svijetlo-tamnim odnosima (bar zasad), a stupnjevanje svjetlosnosti (ili sivila), tj. podešavanje jačine kontrasta na samom prijemniku, (pri čemu također nastaju optičke varijable) prepušteno je volji korisnika. Ekranski prostor, monohromna, promjenjiva luminoznost i temporalna dimenzija (dužina trajanja, prekidi, izmjena vremenskih intervala) čine novu medijsku okolinu u koju je stvarnost premještena. Na toj prvotnoj razini (ne uključujući još bezbrojne mogućnosti interpretativnih pristupa koje pruža na primjer kamera) svaki prenošeni ulomak stvarnosti postaje drugačiji, a izdvojen u suženo vizuelno polje ekranskog prostora, dovodi u veću blizinu oka ono što se prenosi, te to čini očevidnijim. Ne jedanput mogli smo primijetiti kako ono što nam je poznato (tako neko lice ili neki dio ulice), na ekranu postaje drugačije, i kako u toku promatranja, umjesto prepoznavanja, vršimo postupak viđenja, otkrivanja. Mnogi gledaoci mogu danas i osobno isprobavati pa i vršiti taj čin medijskog mijenjanja postojećeg, čak i sa svojim vlastitim likom ili sa svojom okolinom, јег se »sobna« televizija sve više uvodi na izložbe, u galerijske i muzejske prostore«. Odabrali smo ove teze u prvom redu zbog lapidarnosti i jasnoće kojim su neke temeljne karakteristike televizijske slike i komunikacije u njima sažete. Drugim riječima, prilikom komparativnog proučavanja filmske i televizijske slike, ne bi trebalo izgubiti iz vida slijedeće fundamentalne divergencije: prvo: filmska slika pojavljuje se u formatu koji »sirovi materijal stvarnosti« čini po dimenzijama većim od realnog; televizijska slika, obrnuto, predstavlja elemente u smanjenom, diminuiranom obliku; drugo: rezultat posrednog posvojenja stvarnosnih elemenata i fenomena, filmska slika nudi nam predstave o događajima koji su se jednorn ranije odigrali pred kamerom, pa u sebi, kao zalog trajanja, nose značaj odnosno smisao izrazitije spoznajne aktuelnosti odnosno

38