RTV Teorija i praksa

osmo, konačno: filmska slika, čak i kad je riječ o najobičnijem dokumentarističkom zapisu, za nas uvijek ostaje nešto više od »sirovog materijala stvarnosti«, ostaje, da parafraziramo Hitchcocka, više komadić kolača nego komadić života, više značenjska fiksacija i iluzija nego čulni ili perceptivni fragment egzistencijalnosti; televizijska slika, čak i kad bude podvrgnuta znatnijim stilizacijsko-morfološkim korekturama, uvijek će predstavljati daleko »prozaičniji«, manje svečani, informacijski bliži i neposredniji izvor poruke, nešto, kao što već rekosmo, poput novina u odnosu na knjigu, nešto poput rukopisne poruke u odnosu na štampanu rečenicu. Gotovo heraldička reprezentativnost i monumentalnost filmske slike bitno se razlikuje od intimne, komome adaptabilnosti televizijske shke; za prosječnog gledaoca, film materijalizira javno, globalno i patetizirano, a televizija intimno, konkretno i svakodnevno suočavanje s »posvojenim« materijalom stvarnosti. Odatle su i sadržaji, i događaji, i »istine« što ih slike saopćavaju međusobno različite i nezamjenjive. A odatle i brojni (više ili manje zamjetni) »poremećaji« do kojih dolazi kad se filmska slika emitira s malog, televizijskog ekrana: upravo o tome bit će riječi u drugom dijelu naše studije.

RAĐANJH TELEVIZUE sl. 7

40