RTV Teorija i praksa

Mogu, iz prakse, da govorim nešto o ovoj vrsti voditeljskog posla. Рге svega, ne mislim, da je kvalitet ovakvog posla po prirodi veći, јег mu je voditeljski sjaj manji. Ima i ovde procent zakrpljenih, zašmiraruh, šmirantskih direktno loših produkata. Ima i u ovom području, baš kao na onom drugom, blistavijem šablonu, inercije, manira. Ima i nacizma, makar se one sakrivale iza poze samoodricanja u korist spontane istine. Nemoć, pa i stvaralačka, dobro se sakriva pod imenom askeze. Od svega ovoga imao sam svoj udeo • tako mi gledaoci prostili. Ali, ima i ovaj posao svoje velike i očaravajuće radosti. U lovu za istinom, koja se krije negde u čoveku koji sedi pred vama, malo uplašen televizijskim ritualom, mikrofonima, reflektorima, šestoricom Ijudi, koji šapuću, kreću se, a treba kao da ne postoje, osećate se pomalo kao istraživač, koji je došao da u jednom kamenolomu, sivom i svakidašnjem, pronađe zrno zlata. Ono je tu, negde, sigurno, to ste već osetili, ali se krije kao uplašena divlja ptica. Sada treba smiriti situaciju, odvući čoveka, da zaboravi televizijsku mašineriju, da uđe u sebe, naterati ga da hoda krivudavim putem, koji će, na kraju ipak, dovesti do njegove istine. Kako da se uhvati plašljiva ptica istine, kada se uhvati, za ovo, mislim, nema formule. Za mene je, u najboljim trenucima, šifra koja otvara bravu, dolazila potsvesno. Iz nekakvog osmozskog osećanja identifikacije sa sagovornikom, iz jednog autohipnotičnog htenja saučesništva sa njegovom istinom. Uspostavi li se ovakvo osećanje sprege nastane između dva sagovornika klima nekog poverenja, koja je uslovljavana baš artificielnošću situacije. Usred najedze šokantnih senzacija, koje su došle, da poremete njegovu intimnost, tu je ipak jedan čovek koji ga shvata, njegov saveznik. Postoji jedan trenutak u ovakvom televizijskom razgovoru sa običnim čovekom, kada se on predaje. Iznerviran, žaleći, što je pristao da razgovara, štiteći se na početku uopštavanjem braneći se, da kaže nešto van rutine, nešto što bi ga izdvojilo iz anonimnosti mase, on se oseća zatočenikom situacije. Макаг on i sada ćutao, on zna da televizija radi. Njegovo ćutanje više nije ćutanje čoveka, koji u ovom trenutku nema šta da kaže, nego je postalo ćutanje čoveka, koji neće da govori, kada drugi hoće da ga slušaju. On se otvara. Sada je lopta kod voditelja. On se prerušava, on mimikrira. On treba sada da uhvati talas sagovornika. On zahvalno prihvata svaku šatrovačku rečenicu u dijalektu, koju mu sagovornik pruža, što dalje

42