RTV Teorija i praksa

Momčilo Nastasijević: »Darovi rođake Marije«, produkcija RTV Beograđ. Kao što je poznato, Momčilo Nastasijević je sahranjen 1941. godine. Napisao je jedno prozno đelo, na osnovu kojeg je jedan đrugi čovek stvorio jedno potpuno novo umetničko delo. Ono nema mnogo veze sa prozom Momčila Nastasijevića, sem što je bazirano na njegovom delu. Neću đa ulazim u analizu koja bi dokazala stepen odstupanja od dijaloga, promene ambijenata i odnosa, i da dokazujem stepen svog autorstva, јег je Nastasijevićeva proza u suštini antiscenaristična. Međutim, u pomenutom biltenu pisalo je đa je autor filma Momčilo Nastasijević. Tako sam došao u smešnu situaciju da me novinari na konferenciji za štampu oslovljavaju kao Momčila Nastasijevića. To je jedno iživelo shvatanje TV programa, u kome urednik vidi pre svega pisca, jer je i sam pisac, zatim vidi svoju produkciju, vidi televiziju, a ne vidi čoveka koji je stvorio to delo. Mogu đa kažem đa je taj mentalitet đonekle izmenjen, da je u izvesnom smislu evoluirao, i da su tome pre svega doprineli filmski autori.

Đorđe Lebović:

U sastavljanju programa svi moraju da učestvuju u izboru. Izbor počtnje ođ redakcije. Redakcija bira delo koje će biti adaptirano za televiziju. Redakcija bira i svoje saradnike. Smatram đa je televizija za razliku od filma pokazala dosta oštroumnosti i lucidnosti kako u izboru tema, tako i u izboru reditelja. Međutim, tu još uvek dolazi do nesporazuma. Kadijević kaže đa je radio prema prozi Momčila Nastasijevića, ali đa je stvorio jedno potpuno novo delo, odnosno da mu je Nastasijević poslužio samo kao inspiracija i motivisao ga u stvaranju jednog novog originalnog teksta. U tom slučaju stvarno neodrživ je podatak u biltenu đa je autor đela

Momčilo Nastasijević. Postoje i đrugi slučajevi, kada je adaptacija kajiževnog đela rađena po motivima tog dela, kada se to delo prevodi na jezik jeđnog novog medija ali se istovremeno ostaje veran suštini dela i autorovoj misli. Naravno, pretakanje iz jednog medija u drugi može da doveđe do izmene, ali te izmene ne bi ni u kom slučaju smele i ne bi trebalo da iznevere autora adaptiranog dela. U tom slučaju autor književnog dela, romana ili pripovetke, ostaje autor teksta za televizijsku seriju ili televizijsku dramu, a onaj ko je rađio adaptaciju dela adaptor. Mislim da je veoma bitno razlučiti šta je ko rađio i koliko se odstupilo od književnog đela prilikom ađaptacije. To je prva stvar koja mora obavezno da se raščisti. Postoje dileme, smatra se, naime, da se nikako ne može utvrditi koliko je adaptor odstupio od književnog dela, odnosno koliko je to sada potpuno novo delo, ili koliko je adaptor ostao veran piscu izvršio sam pretakanje u novi medij. Mislim da se to mora utvrditi, zato i postoje uređnici i dramaturzi da to utvrde. Postoji i drugi problem. To je pitanje saradnje između urednika, adaptora i autora dela s jedne i reditelja sa ekipom s druge strane. Verovatno da ako na ovoj liniji izostane saradnja đoći će do kobnih nesporazuma. Ne tvrdim da je stvaralačka saradnja garancija uspeha, ali tvrdim da je ona neophodna. Sarađpja počinje kontaktima između adaptora i uredništva, odnosno dramaturga. Nakon izbora đela, počinje saradnja između adaptora, autora dela i reditelja. Moram đa istaknem đa mnoge moje kolege nisu zađovoljne saradnjom sa ređiteljima. Mislira da je to razlog što mnogi projekti na filmu i televiziji nisu uspeli. Saradnja na liniji: urednik —■ scenarista, scenarista reditelj, reditelj glumac, na filmu gotovo uopšte ne postoji i to se viđno oseća u našem filmskom stvaralaštvu. Često se govori da su scenaristi krivi

54