RTV Teorija i praksa

za situaciju na našem filmu, da nema dobrih scenarija. Lično mislim da je za loše stanje kriva slaba saradnja između scenariste i reditelja. Do nesporazuma u sarađnji, pa i do neuspeha dolazi i kada televizijski dramaturg želi da se po svaku cenu nametne, teži da preuzme đirigentsku palicu. Negativno je i kađa scenarista želi da preuzme đirigentsku palicu. A po mom mišljenju do promašaja dolazi i kada reditelj zanemari scenario i scenaristu. Mislim da je početak rada na projektu sam izbor đela, a posao se završava onda kađa je potpuno adaptirano u film iii u TV dramu. U tom procesu moraju svi da učestvuju gotovo od početka. Najveći đeo posla ostaje reditelju. Ali mislim đa reditelj, prilikom preuzimanja scenarija mora biti siguran aa to delo ođgovara njegovim afinitetima i njegovim umetničkim vizijama. Prilikom adaptacije određenog književnog dela neophođna je saradnja između scenariste i autora dela ukoliko je on živ, a ukoliko nije živ onda na liniji scenarista delo. Scenarista je dužan đa poštuje delo i da mu ono služi kao osnova u adaptaciji. Drugi je slučaj ako se teži stvaranju potpuno novog dela. Autorov tekst služi samo kao inspiracija, samo kao poštapalica, za adaptorov lični izraz, te nastaje potpuno novo đelo. U tom slučaju ađaptoru se priznaje autorstvo. Sasvim je sigurno, i to reditelji znaju, naročito oni koji se bave pisanjem scenarija, đa je ađaptacija prevashodno dramaturški posao. Dramaturška obrada je veoma složen posao, to je svojevrsna aritmetika. Njene ođlike su studioznost i obazrivost u građenju dramskih konstrukcija, relacija, sukoba. Mnogi reditelji tvrde da je racionalnost, koja je neophodna u dramaturškom poslu, razum bez krila. To znači: okov mašte. Ja mislim da dramaturgija treba da bude racionalna, neka je i okov mašte, mašti treba pustiti na volju u drugim prilikama, ređitelj je taj koji će

mašti pustiti na volju. Mi znamo, ako je aritmetička jednačina tačna da se ne mogu vršiti izmene u toj jednačini. Prema tome, ako je dramaturgija dobra, izmene nisu potrebne, ali ako je đramaturgija loša onda su izmene neophodne. Međutim, postavlja se pitanje da li reditelj sme da vrši dramaturške izmene a da se prethodno ne konsultuje sa autorom? Naime, sigurno je da pisac i adaptator znaju tajne o tekstu, u koje reditelj možda nije upućen i zato je neophodno da se sa njima posavetuje. Neosporno je da reditelj uvek ima posleđnju reč i on toga treba đa bude svestan, utoliko рге je saradnja sa scenaristom neophodna. Odluke pravog profesionalnog ođnosa prema poslu zasnivaju se na serioznom izboru teksta, kao i u izboru adaptatora, reditelja, glumaca i ostalih saradnika, jer svi oni vrše i svoj izbor i međusobno sarađuju. To je, ponavljam, pređuslov za uspeh ali na žalost tako se ne rađi.

Đorđe Kadijević: Pažljivo sam slušao Lebovića i mislim da je njegovo izlaganje bilo na mestu sa stanovišta postojeće prakse u XV produkciji. Međutim, sa teoretskog stanovišta, mislim đa stvari stoje drugačije .. . Osnovni problem je u mogućnosti ili nemogućnosti razmene sađržaja između tako različitih medija kao što su književnost i televizija, odnosno film. Da li je moguće »preneti« jeđan sadržaj iz jednog međija u đrugi, a da pri tome taj sadržaj ostane isti?... Znam da se takva distribucija sadržaja vrši stalno, iz prostog razloga što televizija ne obiluje toliko originalnim tekstovima đa ne bi morala da se obraća literaturi. Ali je, valjda, svakom jasno da TV serija o Forsajtima, nije delo Goldsvorđija iako baš tako piše na špici svake epizode! Ivo Anđrić, na primer, veoma je nerađo dopuštao da se njcgova proza »prenosi« na filmsko platno i

55