RTV Teorija i praksa

TV ekran, On tim nije hteo da brani svoje delo od mogućih loših adaptacija i režija, koliko je izražavao skepsu u pogledu mogućnosti transmedijalne komunikacije. Ovim primerom nisam hteo da kažem da je praksa adaptiranja literarnih dela za televiziju i film lišena smisia. Ono što hoću đa kažem, tiče se suštine stvari: ako jedno književno đelo prođe kroz proces TV ili filmske adaptacije i nađe se na veiikom ili malom ekranu, to onda više nije to delo, ono je već neko drugo delo . . . Jstina je da nas ono što vidimo na ekranu podseća na ono što smo čitali u knjizi ■— ta sličnost kod naivnog konzumenta ravna je identičnosti, on iraa iluziju da sađa »vidi« ono isto što je nekad čitao. Reč je, međutim samo o spoljnoj sličnosti ili o formalnim analogijama, đa glavni junak, recimo, gine na kraju priče, dok sve ono što je stvamo, ukazuje na bitne unutamje razlike . . . Ako naivni konzument naseda iluziji da u ekranizovanim Forsajtima gleda baš Golđsvordijevo delo, onda ne bi trebalo da i sam adaptator deli tu istu iluziju. On mora da zna šta rađi đa radeći na adaptaciji, u stvari stvara jeđno novo delo . . . To delo, kako kaže Lebović, može biti gore, ali i bolje ođ dela koje se ađaptira, ali to nije bitno. Cinjenica koju ja podvlačim jeste đa je to novo delo. Iz tog razloga, ja sam sklon da više cenim takozvane slobodne adaptacije nego one u kojima se adaptator trudio da »poštuje« pisca. Tražiti da adaptacija donese pisca pre svega, po malo je apsurdan zahtev. Јег, adaptator, i кгај najbolje volje, ne može drugo, do da donese svoje osećanje piščevog dela, tj. u krajnjoj liniji, sebe . . . On može samo da se muči u uzaludnom naporu da se poistoveti sa piscem pa ni samom piscu, kao adaptatoru vlastitog dela ne polazi za rukom da se poistoveti sa sobom samim, јег njegov subjekt u književnom delu je različit od subjekta u ađaptaciji. Ako, dakle, adaptator, po prirodi stvari, ne može

da evocira pisca, a gubeći se u tom uzaludnom poslu, propusti da izrazi sebe, onda dobijamo ođista samo opskurne, žalosne rezultate . . . Na primer, Orsonu Velsu se zameralo da u svojim ađaptacijama ne »poštuje« Šekspira. Ne znam da li smo time nešto izgubili. Ili, đa li je time nešto izgubio Šekspir?! . . . Sećam se, Lebović i ja sreli smo se, рге nekoliko godina, na jednom takvom poslu .. . Reč je bila o ađaptaciji Hingove Samoće. Ja sam, prema svojim sklonostima, predlagao sasvim slobodnu adaptaciju. Lebović je, međutim, morao da se pridržava zahteva dramske redakcije đa adaptacija sledi pisca. Razišli smo se. »Samoću« je, kasnije, mesto mene režirao Ravasi. Ali, Lebovićeva adaptacija Davićove »Pesme« bila je upravo primer slobodne adaptacije. Ta adaptacija je bila novo deio .. . Nađam se da ćete razumeti, nakon svega što sam pokušao da kažem, da mi je smetalo što se TV serija »Pesma« u štampi, i na samoj televiziji nazivala serijom Oskara Daviča. Ja sam se zatekao u pomalo smešnoj situaciji da ponekom objašnjavam da je Davičo napisao roman koji se zove »Pesma«, a da su seriju koja se isto tako zove, radili Lebović i Pavlović.

Đorđe Lebović: Ja sam govorio o saradnji između autora u jednom stvaralačkom činu. Dok sam radio adaptaciju Davičove »Pesme«, mogu đa kažem da je ta saradnja postojaia. Sarađivao sam i sa Davičom i sa Pavlovićem i to mi nimalo nije smetalo da kroz to delo izrazim sebe. Ja sam rađio i adaptacije i originalna dela. Ustanovimo šta se đogađa kada ja za đrugi medij adaptiram svoje originalno đelo. Šta ja tu ađaptiram? Adaptiram svoje lično iskustvo i svoj doživljaj. Dozvolite da uzmem za primer »Nebeski odred«. »Nebeski odred« je u neku ruku moj doživljaj, moje iskustvo. Bio sam u

56