RTV Teorija i praksa

Aušvicu, preživeo sam logorske torture i trudio sam se da pišući dramu to svoje iskustvo, svoj doživljaj, adaptiram u dramsko delo, istovremeno se trudeći da samog sebe ne izneverim. Bio sam svestan da će prilikom metamorfoze tog iskustva i đoživljaja u umetničko delo doći do ođstupanja od bukvalnog iskustva. Kada sam adaptirao »Pesmu«, moj doživljaj i moje iskustvo bilo je delo Oskara Daviča. Ništa drugo. Ja sam to delo pročitao, ođ tog dela sam krenuo i to je bilo moje iskustvo. Doživeo sam roman »Pesmu« i to sam adaptirao. Težio sam da ne izneverim književno delo ali je sasvim sigurno da sam tu i tamo morao na nekim mestima da odstupim. Ako se dobije novo delo, koje je autohtono samim tim što je izraženo kroz novi medij, to još uvek ne znači da je to u potpunosti novo delo i da nema nikakve veze sa mojim đoživljajem romana i mojim iskustvom koje sam stekao prilikom čitanja »Pesme«. Uzeću jedan primer: Žika Ranović, Mićin otac u knjizi je penzioner, dok je u televizijskoj adaptaciji železničar upravlja lokomotivom? Zašto, Zato da bi se izišlo iz tog skučenog ambijenta, jer se sve scene u romanu između Žike Ranovića i Miće događaju u stanu. To je doprinelo da se te scene vizuelno obogate, omogući reditelju Živojinu Pavloviću

da stvori štimung, da život pulsira oko glavnih junaka. Međutim, tekstovi izgovoreni u tom ambijentu, gotovo su iđentični sa tekstovima koji se izgovaraju u knjizi. Naravno, postoje odstupanja, skraćenja, pojedini dijalozi su izrrienjeni, ali je to u suštini isti tekst. Ja veoma teškom mogu sada da govorim o tome zašto sam odstupio od pojedinih situacija u romanu, prihvatio druge, ili zašto je Živojin Pavlović nešto ođbacio, a nešto preuzeo, to je veoma. teško sada utvrditi, ali je sasvim sigurno, ponavljam, đa je osnov svega Davičova »Pesma« i da je na svom mestu đa se ta serija zove »Pesma« kao i Davičovo đelo i da se naznači da je to Davičovo delo. Naravno, kada je u pitanju metamorfoza iz jednog medija u drugi, mora đoći do različitosti, jer bi potpuna sličnost značila promašaj. Dešavalo se da prilikom pretakanja iz jednog medija u drugi đođe đo promašaja, baš zato što nije bilo različitosti, ali je do promašaja dolazilo i onda kada su ođstupanja bila tolika da su nestale sličnosti. Lično mislim da ađaptacija nije stvaralački čin niže vrednosti, bar kada je reč o filmskoj i televizijskoj adaptaciji literarnog dela. Adaptirano delo može da dostigne vrednost originalnog dela, a može i đa ga nadmaši.

Dragomir Zupanc

Izbor;

RAĐANJE TELEVIZIJE, sl. 12

57