RTV Teorija i praksa

Sveta Lukić

POST SCRIPTUM RAZGOVORU O FILMSKOJ I TELEVIZIJSKOJ ADAPTACIJI KNJIŽEVNOG DELA

Pročitavši kao član redakcije ovog časopisa podsticajan dijalog između Đorđa Kadijevića i Đorđa Lebovića, odlučio sam da unekoliko »prekoračim« svoje kompetencije i da umesto recenzije napišem i priložim kratko lično svedočanstvo autora nekoliko TV drama i saradnika dramske redakcije TV Beograd na tom poslu o kome govore pomenuta dvojica autora. I Gotovo šest godina neprekidno sarađivao sam sa dramskom redakcijom TV Beograd, u ličnosti njenog urednika koja je u to doba dosta srećno mirila dva gotovo nepomirljiva poziva, doduše ргеко dva imena i prezimena; poziv pozorišnog itd. reditelja Vasilija Popovića i poziv proznog pisca Pavla Ugrinova. Ta sinteza u jednom čoveku davala je veoma korisne dvostruke primedbe, naročito u fazi dorade teksta i pripremanja za snimanje. A počeli smo 1963. godine, neposrazumom koji namerno pominjem Đorđu Kadijeviću. Manje to činim zbog njegove lične prakse, pogotovu ne zbog nezaboravne prezentacije Darova moje rođake Marije. Ali teorijsko stanovište koje je zastupao u svojim intervencijama u diskusiji vraćame jednom shvatanju različitosti medija i autorske slobode, koje sam osetio na svojoj koži. Arsa Jovanović, dobivši da režira moj prvi TV-dijalog, verovatno netelevizičan, nevešt, diskurzivan, eksplicitan itd. itd., zapeo je ne da ga štrihuje ili premontira, u interesu njegove sceničnosti, već ga je ponovo pisao, što bi rekli đaci, »svojim rečima«, u skladu sa sopstvenim književnim afinitetima. Od, recimo, psihološko intelektualne proze želeo je da dobije apstraktnu poetizaciju. Tu tajnu o nastanku »novog dela« otkrili su mi glumci koji su ga već uveliko probali. Ja nisam ništa drugo mogao do da to novo delo osporim zabranjujući da se ono pod mojim imenom priprema i snima. I mislim da nisam pogrešio, čak i pod pretpostakvom da bi »novo delo« bilo izuzetno . . .

58]