RTV Teorija i praksa

kao opštevažećim sistemom značenja, sigurno je reč o novinskoj informaciji, odnosno ako je ova saopštena nejezičkim sistemima značenja živom slikom, gestom, zvukom itd. (sa elementima živog jezika) u pitanju je sigumo televizijska, odnosno filmska informacija. Iz te stroge zavisnosti između načina obrade informativnog sadržaja tj. strukture i oblika informacije s jeđne i medijuma kojim se ova prenosi, s druge strane, izvedeni su i posebni postupci pri organizaciji informacija čiji je sadržaj jedna te ista informativna supstanca, Tako će se, naprimer, već u načinu organizacije razlikovati oblik i struktura novinske od radio informacije, bez obzira što su ove saopštene prevashodno jezičkim simbolima značenja, samo zato jer se saopštavaju različitim medijima tj. štampom, odnosno rađio-talasima, S druge strane, razlikovaćemo televizijsku od filmske informacije i uprkos činjenici da se i jeđna i druga saopštavaju nejezičkim sistemima značenja, a uz to još i posredstvom vrlo srodnih medijuma televizijskom, odnosno filmskom slikom. Naime, razlike među informacijama širenim srodnim medijima mogu se objasniti okolnošću đa osim srodnosti među tim međijima postoje i izvesne razlike u načinu njihovog delovanja na mentalno-perceptivne procese primalaca, pa otuda i izvesne razlike u načinu oblikovanja poruka namenjenih televizijskom, ođnosno filmskom međiju. Zato će se i desiti da sa stanovišta sebi svojstvene forme, novinska informacija uzima oblik misaono-logičke strukture izražene pisanim jezičkim sistemom značenja, a televizijska ili filmska poruka oblik likovno-vizuelne organizacije. To jasno pokazuje na nužnost prilagođavanja informativnih sadržaja vrsti medijuma kojim se šire novostečena saznanja ukoliko se očekuje da poruka ostvari svoje osnovne funkcije. Pošto je jasno da informacija poseduje svoju sopstvenu strukturu tj.

ođgovarajuću organizaciju elemenata od kojih je sazdana celina poruke, to je potrebno definisati informaciju i sa stanovišta njenih bitnih komponenata. Na nivou forme kroz koju se prezentiraju novostečena saznanja jezičkim odnosno nejezičkim sistemima značenja poruka se ne može obiikovati a da se osim informativnog u njenu strukturu ne unose i redundantni sadržaj. Redundantni sađržaji kao unapred poznati recipijentima, obezbeđuju kontekst značenjskim relacijama sa novostečenim saznanjima, mimo kojih novostečena saznanja ne mogu opstati kao bitan element poruke podobne da bude komunicirana među pojedincima i grupama. Tako je struktura informacije đefinisana ođnosom novostečenog saznanja prema već poznatim redundantnim sađržajima; i šta više proporcijom pomenutih elemenata određen je i nivo komunikabilnosli svake informacije, pa samim tim i mera efikasnosti informativnih činova koji se povođom informacija i ostvaruju. Novinari koji se po svom profesionainom pozivu bave oblikovanjem informacija, tj. poruka, nužno moraju poznavati metođološke postupke u vezi sa oblikovanjem i informativnog sadržaja u odgovarajuću poruku. Nepoznavanje pomenutih proceđura osujećuje mogućnost oblikovanja validnih informacija, a time i Ijudska praksa ostaje lišena determinantne od koje u mnogome zavise mera njene svrsishodnosti. Teorija informacija je utvrdila osnovne preduslove koje treba ispuniti pri oblikovanju informacija, kako bi ove mogle da đoprinesu efikasnosti informativnog čina. Prema V. Šramu (W. Shramu) bitna su bar 4 uslova za efikasnost poruka: naime, efikasne su samo: (1) рошке, koje su oblikovane na način koji obezbeđuju informaciji status poruke podobne đa privuče pažnju primalaca kojima je upućena; odnosno, (2) poruke koje su saopštene simboličkim sistemima značenja koji se u zajeđnički i izvoru

86