RTV Teorija i praksa

nije dovoljno obezbedjen, bilo zbog vremenskih i tehničkih ograničenja, bilo zbog rutinskog rada, koji ponekad ostaje u granicama korektnosti ili u domenu makazinskog sažimanja, dodatnih muzičkih ilustracija i izvesnih govornih popravki. Kad su adaptatori, reditelji i ton-majstori dovoljno inventivni i stvaralački angažovani, a glumci „izadju” iz svog prvog medija, pozorišta, u kome su svo.je uloge ostvarili u skladu sa zahtevima scenske igre i neposredne komunikacije sa gledaocima, tada, nezavisno od moguće prepoznatljivosti prethodne, pozorišne inspiracije, nastaje radio-igra, radio-pozorje, nastaje „zvučna dramaturgija”, u kojoj radiofonski izraz dobija posebne estetske vrednosti... Treči oblik povezanosti izmedju radio-dramske i pozorišne umetnosti - direktna adaptacija pozorišno-dramskog teksta nalazi se na granici izmedju pozorišnog radio-posredovanja i originalne radio-drame. Naime, adaptator se oslanja na več oblikovano delo, namenjeno pozorištu, i nastoji da ga preoblikuje, da ga podredi uslovima i specifičnim zahtevima radio-dramskog medija. Pozorišna literatura stalni je izazov radio-dramskim poslenicima; oni nastoje da je „prevedu” na jezik zvučne dramaturgije, da joj obezbede novu koherentnost forme, novu metaforičnost i asocijativnu prepoznatljivost, da izbrišu imaginarnog gledaoca i da se obrate isključivo imaginarnom slušaocu. Da li če ovo drugostepeno posredovanje radija izmedju slušaoca i pozorišta, odnosno pozorišnog teksta, u finalnom rezultatu posedovati jake otiske uzora, pozorišne drame kojom je inspirisano, ili če se izraziti originalnijim radio-dramskim oblikom, zavisi рге svega od učesnika u njegovoj realizaciji, od stepena njihove kreativnosti, a zatim i tehničkih sredstava i drugih radnih uslova. Uz pretpostavku da je prvi oblik radio-posredovanja, u formi dramskog izražavanja, uglavnom zanemarljiv, a u izvesnom smislu i prevazidjen, moglo bi se reči da su, bar sa stanovišta programske orijentacije, dve sledeće forme „ujedinjavanja” pozorišnog iskustva i specifičnih izražajnih sredstava radiofonije trajnijeg karaktera i da se u programskom smislu ne mogu smatrati nižim oblicima, iako je u takvom sjedinjavanju formalna autonomnost radio-dramskih programa prilično ugrožena, s obzirom na naglašenu ulogu pozorišnih konvencija i literarno-dramskih struktura, koje su izvorno nastajale i paradigmatično se zatvarale u estetičke norme i zahteve jednog bitno drukčijeg medija.

133