RTV Teorija i praksa

Ако prihvatimo načelan stav da su raskidi sa nasledjenim, U 2 to još i tudjim estetikama, pretpostavka imanentnog razvoja radio-drame, time ni praktično ni teorijski nismo uklonili ceo kompleks aktuelnih pitanja na relaciji pozorište - radio-drama. Zašto? Mislim da bi se mogle izdvojiti tri grupe razloga: prvo, sem estetičkih moraju se uzeti u obzir i drugi elementi, opšte-kulturni na primer; drugo, prisustvo pozorišne tradicije u dramskim programima nema samo „negativna” svojstva i značenja nego i ona druga, „pozitivna”, koja uključuju i činjenicu da je radio-drama nastala na pozorišnom iskustvu, da se tim iskustvom koristi i u procesu svog imanentnog razvoja, i treče, prožimanje radio-dramskih programa i pozorišne umetnosti ne može biti izbrisano mehaničkim, programskim raskidom odnosa koji ima sopstvenu dijalektičnost, pa ma kako inače bili aktuelni i opravdani zahtevi za stalnim unapredjenjem originalne radio-drame. Opšte-kulturni motivi, ostavimo li one estetičke po strani (pa i onda ako ih nigde ne ostavimo nego ih integralno podrazumevamo i uvažavamo), sami sobom, na übedljiv i raznovrstan način ističu potrebu i takve programske orijentacije koje će podsticati i unapredjivati ne samo saradnju radijskog i pozorišnog medija nego i forme prožimanja radio-dramske i pozorišne umetnosti. U programskoj strukturi Radio-Beograda nalaze se, na primer, dve stalne emisije, Pozorišta Srbije i Sa pozorišne scene, koje se oslanjaju na pozorišnu predstavu; prva u celini, druga delimično. U okviru šire društvene akcije, u emisiji Pozorišta Srbije učestvuju profesionalni i amaterski ansambli iz SR Srbije i autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, a povremeno, kao gosti, i pozorišta iz drugih socijalističkih republika. U uslovima kada demetropolizacija kulture postaje sve aktuelnija, kada se umnožavaju radijski programi i kada jača i uloga lokalnog radija, kulturni efekti jedne ovakve emisije, koja otvara ozbiljne šanse pozorišnim kolektivima i njihovom izlasku u svet, podstičući i njihove ambicije i širenje pozorišne kulture, mogu biti višeznačni i dragoceni. „Estetičnost” ne može biti iznad ovakvih kulturnih potreba, ona mora biti u njima. Dok je snimanje i emitovanje pozorišnih predstava koncentrisano u nekoliko zasebnih emisija, dotle oslanjanje na književno (i ne samo književno) pozorišno iskustvo ulazi u programsku strukturu večine dramskih emisija i obuhvata

134