RTV Teorija i praksa

programska (ne)usmerenost, razvoj pojedinih medija i umetničkih disciplina (pozorište, film, televizija, dramska literatura, opšta i nacionalne književnosti, kritika, muzički žanrovi, pa i druge umetnosti), kao i revolucionaran razvoj radio-tehničkih sredstava koja su produbila iskustva o akustičkom prostoru i njegovoj estetsko-upotrebnoj vrednosti u tekstu i kontekstu radio-dramske igre. Ipak je danas, posle nekoliko decenija nastajanja i razvoja radio-drame, raoguće govoriti ne samo o njenoj žanrovskoj autonomnosti več i o izvesnim konvencijama i stereotipima, i njene književne forme i oblika njene interpretacije. Cak bi se moglo reči da su neke od tih konvencija (literarna hermetičnost i realizacijska jednoobraznost, na primer) uveliko okoštale i da su danas i one jedna od sputavajućih snaga u daljem razvoju radio-dramskog izraza. S druge strane, može se postaviti i sledeće pitanje: zar sama činjenica da se uz polusloženicu radio-drama (kada je reč o specijalno napisanim tekstovima za radio-dramske programe) skoro automatski dodaje i epitet originalna, ne unosi elemenat sumnje u tu originalnost? Jer, uz „stare” umetničke vrste i žanrove, estetički odavno kodifikovane (prema toj kodifikaciji odredjuju se i promene koje ruše kanone i pravila), epitet originalni smatrao bi se običnim pleonazmom; takav pridev mogao bi se upotrebiti samo u konkretnoj kritičkoj valorizaciji, uz odredjena dela ili uz odredjene autore. Dobija se utisak da se u prethodnim stavovima protivrečnost zaključaka uzdigla do paradoksa: na jednoj strani, govorimo o več sputavajućim konvencijama originalne radio-drame, a na drugoj njenu originalnost, žanrovsku, stavljamo pod izvesnu sumnju? Pokušajmo posrednim putem, delimičnim uvidom u dosadašnje tendencije razvoja, da bar donekle obrazložimo privid ove paradoksalnosti. Radio-drama je jednim svojim strukturalnim elementom, i to osnovnim, svoju originalnost i svoje udaljavanje od pozorišnog iskustva objavila tekstom, originalnim tekstom specijalno pisanim za potrebe radiofonskog medija. U toj najavi i u tom razvoju žanrovske autentičnosti, radio-drama je ipak, u osnovi preuzela dramaturšku strukturu pozorišne drame prilagodjavajući se, u manjoj ili večoj meri, specifičnostima radiofonije. Uporedo sa ovom tendencijom razvoja nastajale su i promene u tehničkim sredstvima koje su doprinosile i unapredjenju ukupnog realizacijskog iskustva. Neke od tih inovacijskih tendencija počinju da se udaljavaju

136