RTV Teorija i praksa

malogradjansko poimanje vlasti, rukovodečeg položaja (M.Antič: Otužni marš, B.Smačoski: Suša u Mogilecu), na tehniku koja otudjuje Ijude (M.Kmecl: Automobili), na prijatelje koji razgovaraju i žive u stvari jedan mimo drugog (Z.Bajsić: Prijatelji), na statističare koji od brojeva ne vide ni čoveka ni problem (Gobi Feher Đula: Statističari). Ako pogledamo dramaturšku strukturu ovih radio-drama, videćemo da je ona vrlo različita. To je normalno. Medjutim, pada u oči da su radio-drame prvih godina trpele uticaj pozorišne drame, čija struktura ne odgovara raedijumu radija. U stvari, počelo se od pozorišta. Vremenom je radio-drama sve više razvijala svoje specifičnosti, svoju dramaturgiju, svoja sredstva kazivanja. Prateći razvoj radiofonskog izraza u festivalskim dramama, može se uočiti da su se neki autori relativno brzo oslobadjali tradicionalne pozorišne dramske forrae, dok se kod drugih ona još uvek oseća. Neke od prvih radio-drama mogle su da budu prenete, bez ikakvih intervencija, na pozorišnu scenu. Neke su übrzo posle premijere na radiju doživele i izvodjenje na pozorišnoj sceni. U njima se realna radnja izmedju odredjenog broja lica zbiva obično na jednom mestu i razvija se u velikim dijaloškim blokovima. Medjutim, tekstovi sledećih godina menjaju svoju dramaturšku strukturu. To su već tekstovi sa kraćim sekvencama, kratkih replika, brzih, slobodnih promena mesta radnje i zvučnih ambijenata. Zvuk i muzika u nekiraa od njih nisu samo ambijentiranje več igraju posebnu ulogu u dramskoj radnji i njenom razvijanju: one imaju živo smenjivanje dijaloga sa unutrašnjim monolozima, što omogućava mikrofon. Sve to čini mnoge od ovih drama ostvarivim jedino u radiofonskom izvodjenju, čime radio-drama postepeno stvara svoj domen u savremenoj dramskoj umetnosti, utičući tako sa svoje strane na druge dramske oblike, koji, uz

elemente sa drugih strana, revolucionišu savremenu dramsku umetnost u mnogom smislu. Poslednjih godina radio-drama je dobila nove izražajne mogućnosti zahvaljujući boljoj studijskoj tehnici, većem korišćenju terenskog magnetofona i uvodjenjem stereo-tehnike u nekoliko radio-stanica. Terenski magnetofon, nagra, omogučio je izlazak iz zatvorenog studijskog prostora, slobodno traganje za zvukom savremenog života i njegovo ispitivanje. Stvorene su, tako, nove perspektive, posebno u drami dokumentarnog žanra. Poslednjih godina medju festivalskim eraisijama ima više primera izlaženja iz studija: sarajevski reditelj Mišo Bušić snimio je Jabuke i регје na raoru; skopski reditelj Miodrag Šaurek Samotiju u zabitom seoskom ambijentu i u jednom povučenom manastiru; beogradski reditelj Arsa Jovanović snimao je zvuke za dramu I optekoše me vode do duše takodje u prirodnom ambijentu; zagrebački reditelj Zvonimir Bajsić snimio je Staroličku patetičnu takodje u prirodnom ambijentu, sa autentičnim zvucima. Večina ovih drama bila je snimljena u stereofonskoj tehnici. Sve ove drame i druge slično radjene, značile su osveženje za festivalski program i početak daljeg velikog istraživanja u jugoslovenskoj radio-drami. Neke od njih otvaraju novo poglavlje jugoslovenske radio-drame, složenije, razudjenije dramaturške strukture uslovljene stereofonskom tehnikom. Medjutim, tehnička sredstva ne znače mnogo bez snažne autorske ideje, kao ni autorske ideje bez tehničkih sredstava koja omogućuju njihovu realizaciju. Tako u spregu autorskih i tehničkih mogućnosti možemo očekivati nova osluškivanja savremenog života, dublja dopiranja do suština, ulaženje u unutrašnji čovekov svet, poniranje u unutrašnji svet zvuka, njegovo pažljivo beleženje i pretvaranje putera magnetofonske trake u autohtoni jezik.

146