RTV Teorija i praksa

pozorište. Pozorište se nije tokom svog razvoja oslobodilo okova drevnih obreda da bi sada poželelo povratak u njih. Glumac hoće da ostane glumac i ne bi svoj zanat menjao za funkciju vrhovnog sveštenika ili ceremonijal-majstora. Osnovna pozicija pri slušanju kvadrofonske drame je sasvim drugačija. Slušalac treba samo da se usaglasi s talasnom dužinom jednog završenog i konačnog dela, treba da propusti kroz sebe dogadjaje, јег i glasovi „prolaze” kroz njega. Osećam kako se nespretno stvaraju ovi tehnički termini, јег smo u praksi več izvesne stvari isprobali, izvukli pouke, kako bismo u našem sledećem poslu, pri ponovnim greškama, mogli da se koristimo njima, ali na osnovna pitanja još dugo nećemo moči da damo jedinstven i jezički artikulisan odgovor. Šta je kvadrofonska radio-drama? Glasovi u prostoru. U jedinstvenom prostoru? U promenljivom prostoru? U podeljenom prostoru? U realnom prostoru? U stilizovanom prostoru? Mi možemo da činimo jedno: da pokušavamo. U toku dosadašnjih pokušaja mogla sam steči, za sebe, jednu osnovnu pouku. Kvadrofonski prostor nije istovetan s onim izvesnim „praznim prostorom” Pitera Bruka (Peter Вгоок), na kome če tokom igre reditelj, scenograf i kostimograf, kao i glumac, stvoriti pozorišnu produkciju. Nečemo slediti pravila „praznog prostora” samo zbog toga što smo i mi dobili žudjeni „prostor”, Naime, kvadrofonski prostor če s nama zaigrati igre ~puj, pike, ne važi” ako ga budemo uzeli kao pozorišni prostor. Drugi su mu akcenti, što daje mogučnost za stvaranje jednovremenih, ravnopravnih elemenata, čak i zahteva njihovu primenu, a mogla bih da nabrajam još neke zanatske zahvate koji se sa jednog terena ne mogu preneti na drugi. Uzalud bih, dakle, kopirala elemente kretanja, zvučne efekte nekog pozorišnog komada. Bilo bi to isto kao da smo fotografisali neku umetničku sliku, ili da smo stvorili sliku na osnovu fotografskog snimka. (Nije slučajno što je na početku i film snimao pozorište, a čak se i u monofonskim radio-igrama reditelj lako ne lišava udobnijeg, oprobanog pozorišnog jezika.) Mi moramo da nadjemo nova pravila, a tu nam najpre može biti od pomoči proizvodnja filmova, kojima naš sadržaj možemo da izrazimo i kojima slušaocu možemo da pružimo umetnički doživljaj, na način koji će ga sprečiti da u toku kvadrofonskog izvodjenja ima utisak kao da je u pozorištu (samo je šteta što se učesnici ne mogu videti), već da oseti potrebu da sam vidi glumca i mesto radnje. Slušanje kvadrofonske radio-igre zahteva jaku koncentraciju (razume

154