RTV Teorija i praksa

Gledajući spomenuti prizor na kinematografskom platnu, osjetit ćemo da prisustvujemo nečem zaista dramatičnom, strašnom i potresnom: snimljeni događaj utisnut če se u našu svijest i uzbuditi nas. Izlazeči iz kinematografa, ponijet ćemo u sječanju ne samo ono što smo vidjeli, več i dubinu pritom osjećenog doživljaja... Budemo li pak spomenuti prizor vidjeli na malom ekranu, naš kontakt s događajem bit će znatno ležerniji: naša svijest prihvatit če i upiti u sebe težinu saopčene poruke, naš um registrirat če novi čin strahote koji se odvija na aktuelnoj militantnoj sceni. Ali naša podsvijest ostat će nedotaknuta ili tek posredno dodirnuta nekim posebno upečatljivim detaljem: no bit će to samo detalj, i mi nećemo (intimno) osjetiti ništa posebno, osim, naravno, onog (sviješču, voljom i ličnošču uslovljenog) otpora prema ratovanju, uništenju i smrti, osim elemenata dakle koje u sebi nosimo kao zrele i svjesne jedinke. Ali ništa više od toga! Jer, u tim trenucima mi ipak ostajemo u dubljem smislu ne-uzbuđeni, naša podsvijest ne upotpunjava svijesni doživljaj intimnim osječanjem drame, unutarnjom emotivnom katarzom. Odakle ta disproporcija u reagiranju pred naizgled identičnim fenomenom? Uzrok, ma kako jednostavan izgiedao, prirodan je (obzirom na medij) i razumljiv (u vezi našeg reagiranja na medijske specifičnosti); filmska slika prikazuje nam heroje i žrtve snimljenog događaja u vizuelnim oblicima koji su veči od stvarne veličine čovjeka; sve one koje je kamera registrirala na bojnom polju mi promatramo uvećane, upravo onoliko puta koliko je slika na kinematografskom ekranu veča od normalne Ijudske figure, I obratno: sve to viđeno na malom ekranu nudi nam se u formama manjim od svakidašnjih, manjima od onih na koje nas je priučila svakodnevna percepcija Ijudskog biča. S jedne strane, vizuelna monumentalnost filmske slike intuitivno nam nameče poseban, dramatičniji i poštovanjem ispunjeniji odnos prema onom i onima što gledamo; s druge strane, umanjeni akteri istog događaja na televizijskom ekranu sugeriraju nam, također intuitivno, svoju „količinsku inferiornost” u odnosu na stvarni, i pogotovo kinematografski uzorak. Ali ni u jednom trenu naša podsvijest ne opredjeljuje se prema onom što gledamo u smislu podatka i događaja: naš senzorni aparat reagira na ono kako, i to u mjeri koja čak osjetno utječe i na kategoriju što. Veliki čovjek sa

51