RTV Teorija i praksa

isto tkivo, fakturu, gradivnost kakvu imaju i predmeti u svakodnevnom opažaju, a i njihove neposredne dinamičke funkcije. Mi ćemo sada to svojstvo sličnosti nazvati autentičnošću. Bitno je, prema tome, da filmski snimak čuva gradivnu autentičnost prikazanih tela i predmeta i njihovih kretanja”. Drugim riječima: pojave i fenomeni što se odvijaju u životu (afilmski elementi) ili pred kamerom igranog odnosno dokumentarnog filma (profilmski elementi) nisu samo obične, sekundarne sirovine za filmsku sliku, več i normativni kvaliteti s kojima filmska slika i dalje ostaje povezana i u odnosu na koje provjerava svoju konačnu valjanost obzirom na dostignuti stupanj gradivne autentičnosti. Stojanović kaže dalje: „I najfantastičnija zver, čak i ona koju zoologija ne poznaje, nego je plod puke imaginacije, biće autentična ako po fakturi izgleda da je od krvi i mesa i ako se po fizičko-dinamičkim manifestacijama te takture ponaša kao živi stvor, to jest ako pokazuje živost crta lica koja odgovara prirodnoj izražajnosti i vitalnost i gipkost organskog životinjskog pokreta”, da bi zaključio: „Nije, dakle, važan profilmski vid objekta, već njegov filmski vid u relaciji sa mogućim njegovim afilmskim vidom”. Drugim riječima: nije važno od čega je i kako napravljen objekt-biće pred kamerom, ukoliko se njegov izgled i ponašanje na ekranu usaglasi sa prirodnošću koju bi, da postoji, takav objekt-biče imao u afilmskoj, stvarnosnoj sferi. A odatle: umjetni elemenat filmskog prizora opstoji uvjerljivo na ekranu u funkciji svoje sposobnosti da sliči stvarnosnom ili mogućem stvarnosnom fenomenu. Gledajući, dakle, prizore igranog ili dokumentarnog filma, mi svjesno ili nesvjesno uspoređujemo njihov izgled i sadržaj sa izgledom i sadržajem realne životne scene: čovjeka па ekranu mi intuitivno kompariramo sa živim, poznatim uzorkom i odatle različiti osjeti važnosti prilikom gledanja tog bića u rasponu velikog ili malog ekrana. Animirani filmovi, međutim, ne sadrže nikakav iz života presnimljeni podatak: oni nude očima presnimljene crteže ili skulpture, pokrenute elemente likovnih umjetnosti, rezultate, dakle, prethodno izvršene stilizacije, rezultate jednog več dovršenog procesa kojim se sadržaj stvarnosti posvojio i modelirao oblikovnim instrumentarijem određenog medija.

60