RTV Teorija i praksa

Ne eksplicirajuči dovoljno slobodno vrijeme kao suštinu i osnovu kulture, autor ističe da je televizija uticala na promjenu čovekovog svakidašnjeg života jer novo korištenje slobodnog vremena nije više vezano toliko za opredmečeno slobodno vrijeme, već na dio dokolice, reiaksacije i „praznog vremena”. Ljudi ostaju kod kuče, žrtvuju svoje izlaske u prirodu i na javna mesta i time se sve više uvlače u Ijušturu samozadovoljnog privatnog života. Treba napomenuti da su radio i televizija sredstva razonode, informisanja i obrazovanja što su ujedno i njihove funkcije koje se ne isključuju samo na tim područjima. I na kraju, autoru se može prigovoriti (ponovo) što je samo indicirao, ali ne i uzeo u obzir rezultate socioloških istraživanja u ovoj oblasti u socijalističkim zemljama. Osim toga, autor nije prevladao ni neke metodološke slabosti. Kretajuči se više u empirijskim, manje u teorijskim okvirima on nije ukazao na obavezne elemente koji bi ovu disciplinu konstituisali kao naučnu. Prigovor se autoru može uputiti i u pogledu njegovog shvatanja društva za koje je ono publika, a čovek elemenat te publike. Stoga, istraživački brod Ž.Kazneva, nalazeči se između scile i haribde, ne uspijeva da sigurno plovi po prostorima sociologije radio-televizije, i udarajuči u opasno stijenje tone u dubine sociološkog pristupa radiju i televiziji.

229